U Dnevniku iz 1876. godine, Dostojevski piše: „… i tvrdim da je ljubav prema čovečanstvu nezamisliva, neshvatljiva i potpuno nemoguća bez uzajamne vere u besmrtnost ljudske duše”( Lav Šestov, Ruska religijska filozofija i F. M. Dostojevski). On, u svom neverovanju u spasonosnu ideju o ljubavi prema bližnjima, ide dalje čak i od Ivana Karamazova, koji tvrdi da je potrebno da se čovek sakrije da bismo ga mogli zavoleti: „Ja tvrdim da svest o našoj potpunoj nemoći da nekome pomognemo, da pridonesemo makar kakvu bilo korist ili olakšanje ljudima koji pate, baš u momentu kada smo i najviše svesni ljudskih patnji – sve to može čak da pretvori u našim srcima ljubav prema čoveku u mržnju prema tom čoveku” (Šestov).
U poglavlju Buna (knjiga V), u razgovoru Ivana i Aljoše, vidimo da za Ivana ne postoji nikakav zakon koji bi čoveku unapred naređivao da voli čovečanstvo. Jedini način da takva ljubav postoji jeste da ljudi veruju u Boga i besmrtnost. Dok Zosima, u razgovoru sa Hohlakovom, savetuje da čovek mora voleti ljude oko sebe da bi spoznao Boga i besmrtnost, Ivan Karamazov tvrdi da takva ljubav može postojati jedino ako ljudi prethodno veruju u Boga i besmrtnost. Čim bi takva vera nestala, ljubav bi se neizbežno pretvorila u okrutni egoizam, čak u ljudožderstvo. Ako Boga nema, zločin je, dakle, dozvoljen jer u takvim okolnostima zločin više nije zločin, već samo neophodna akcija za očuvanje samog sebe.
Život je, za Ivana Karamazova, neprekidna borba protiv smrti, pa tako shvaćen vremenom počinje da znači isto što i smrt. Zato su ljudi, iz želje da život bude smisleniji i humaniji, izmislili veru u Boga i besmrtnost. Jedino u tom smislu Ivan prihvata Boga pa se i ne pita da li je Bog stvorio čoveka, ili je čovek, iz gore navedenih razloga, stvorio Boga. U razgovoru sa Aljošom, on kaže „Ja sam već odavno rešio da ne mislim o tome da li je čovek stvorio Boga, ili Bog čoveka” (Braća Karamazovi).
On prihvata Volterovu misao da bi Boga trebalo izmisliti kada ga ne bi bilo, jer upravo je to potrebno čoveku da bi opstao. Posle priče Aljoši o devojčici koju su roditelji mučili, zatvarajući je u nužnik i mažući je izmetom, a ona molila Boga da je izbavi, Ivan kaže „Razumeš li ti tu besmislicu, prijatelju moj i brate moj, iskušeniče božji i smireni, razumeš li zašto je ta besmislica potrebna i stvorena? Bez nje, kažu, čovek ne bi mogao opstati na ovom svetu, jer ne bi poznao dobro i zlo. Ama našto da se pozna to đavolsko dobro i zlo, kad toliko mnogo staje…” (Braća Karamazovi). Vera u postojanje Boga, odnosno „besmislice”, kako on kaže, isuviše je potrebna na zemlji, jer na besmislicama svet stoji, i da njih nema, na svetu možda ničega ne bi ni bilo.
Ivan Boga prihvata, ali ne prihvata njegov svet, upravo iz razloga što se osvrće na realan tok čovekove istorije. Taj osvrt, nažalost, pokazuje da vera u Boga i besmrtnost ipak ne može ukinuti sve strahote i stradanja kojima je obeležena čitava istorija čovečanastva. On se u razgovoru sa Aljošom poziva na apsolutnu nevinost i čistotu dece, koja ispaštaju grehove svojih očeva koji su „pojeli jabuku”, iako nikome ništa nisu skrivila. Pitanje dece Ivanu služi kao građa za borbu protiv ideje suprotne njegovoj. On traži osvetu, a ne praštanje.
Nakon priče o Turcima koji hladnokrvno ubijaju nevinu decu, Ivan kaže Aljoši „Ja mislim, ako đavo ne postoji, i ako ga je čovek stvorio, onda ga je stvorio po svojoj slici i prilici”; toliko je ružna slika o čoveku. Na Aljošinu repliku da je u tom slučaju i Boga čovek stvorio po svojoj slici i prilici, Ivan odgovara: „Nego, krasan li je taj tvoj Bog ako ga je čovek stvorio po svojoj slici i prilici”.
Ivan ne priznaje zločin zarad sreće čovečanstva; on je uveren da nijedna ideja, ma koliko ona važna i veličanstvena bila, nije toliko velika da bi opravdala ljudsku patnju. On ne želi da pati zarad neke buduće i vrlo neizvesne harmonije. U istoriji, ljudska ličnost biva priznata samo kao sredstvo radi onoga što još niko nije video, a čemu se svi samo nadaju – u ime nekakvog zajedničkog dalekog cilja, o kome čovek može samo da nagađa. Ivan, u stvari, želi da toj agoniji, u kojoj je čovek samo sredstvo, već jednom dođe kraj, i da čovek konačno postane cilj.
On priznaje da je njegov (i uopšte čovečiji) um isuviše skučen da bi shvatio zašto se u svetu dešava sve kako se dešava, i da za zemaljski, „euklidovski” um nije da rešava o onom što nije od ovoga sveta. On jedino zna to da patnja postoji, da krivaca nema, jer sve proističe jedno iz drugog, i ne želi da živi po takvoj logici stvari. Ovo njegovo nezadovoljstvo svedoči o tome da postoji večna neuravnoteženost između zakona spoljašnje stvarnosti, po kojima se sve u životu odvija, i zakona moralnog osećanja i suđenja unutar čoveka, koji se sa tim nametnutim spoljašnjim zakonima nikako ne slaže. Tako čoveku, kao žrtvi te stalne disharmonije, preostaje da odabere jedan od dva moguća puta: ili da se odrekne onoga unutra, a samim tim i onog božanskog u sebi, i živi u skladu sa zakonima koje priroda nameće, ili da živi u raskoraku sa prirodom.
Ivanu treba odmazda, on hoće da vidi pravdu u svetu u kome živi; zato se ograđuje od te obećavane buduće harmonije jer „ona ne vredi jedne suzice ni samo onog jednog izmučenog deteta (…) ne vredi jer su suzice njegove ostale neiskupljene. One moraju biti iskupljene, inače ne može biti harmonije”.
Bog, po Ivanovom mišljenju, nije u dovoljnoj meri uključen u realan život čoveka; isuviše je iznad čoveka. Budući da je Bog daleko od stvarnih tokova ljudske istorije, On nije sposoban da pomogne ljudima. Odgovor na pitanje kakvog to Boga za čovečanstvo želi Ivan treba tražiti u njegovoj „poemi” o Velikom inkvizitoru.
Autor: Zorana Pejković