Čehovljeva drama Ujka Vanja počinje dolaskom penzionisanog profesora Serebrjakova i njegove mlade i lepe žene na imanje njegove prve žene. Njihov dolazak remeti život na imanju i odnose među svim ličnostima u drami.
Ubrzo po njihovom dolasku, Vojnicki (ujka Vanja) se očajnički zaljubljuje u Serebrjakovljevu prelepu ženu Jelenu Andrejevnu; isto doživljava i doktor Astrov. Njega voli Sonja – Serebrjakovljeva kći iz prvog braka sa sestrom Vojnickog. Ove ljubavne odnose možemo posmatrati kroz dva trougla: Serebrjakov – Jelena Andrejevna – Vojnicki, i Sonja – Astrov – Jelena Andrejevna.
Svi pogledi su uprti u Jelenu Andrejevnu. Ona je žena koja pokreće čitavu dramu i svojim dolaskom remeti godinama ustaljene odnose na imanju, a sama ništa ne čini, jednostavno je prisutna na pozornici. O njoj malo znamo, gotovo ništa, njena je drama prožeta osećanjima inferiornosti i dosade: Ja umirem od dosade, ne znam šta da radim.
Pored ovog osećanja, koje predstavlja njeno uobičajeno stanje, u Jeleninom biću živi osećanje nesigurnosti, koje je pokreće da se uda za nekog ko će joj svojim društvenim statusom dati sigurnost i oslonac u životu. U takvom braku, bez ljubavi, nije moglo biti istinske sreće, ali će Jelenu osećanje inferiornosti i strah od odlučnog koraka sprečiti da napuste muža. Sonji govori da bi volela da ima mladog muža, otvoreno joj kaže da je nesrećna, ali isto tako joj govori: Ako veruješ zakletvama, kunem ti se da sam za njega pošla iz ljubavi. To nije bila prava ljubav, nego veštačka, ali meni se onda činilo da je to prava ljubav. Ja nisam kriva…
Dok u odnosu sa Vojnicikim kao izgovor da bi se distancirala koristi moralne norme, prema Astrovu se Jelena ponaša drugačije, jer joj se on sviđa i dosadno joj je bez njega, pa se zbog toga i potajno raduje što Astrov ne voli Sonju.
Ipak, Jeleni Andrejevnoj priroda, sem izuzetne fizičke lepote, nije ništa dala, pa je zbog toga i svesna da može da pobudi samo strast, ali ne i pravu ljubav. Njoj je potrebno da ljudi u njoj ne vide samo lepotu, čezne da je poštuju i vole zbog nje same: Ja sam bolja i uzvišenija nego što vi mislite! Kunem vam se!
Ponašanje Astrova prema Jeleni jasno otkriva istinu da je on ne poštuje, a razgovor koji vodi s njom, u kojem je naziva lukavim stvorenjem i grabljivicom, ima izuzetno provokativan prizvuk. Jedino što Astrova vezuje za Jelenu jeste njena lepota. On oseća da je otupeo, da je za njega sve prošlo i da se više ne bi mogao ni za koga vezati. Iako oseća da bi mu Jelena Andrejevna mogla mozak pomutiti za samo jedan dan, svestan je da to nije ni ljubav ni odanost. To zna i Jelena, i zato ne pristaje da se tajno vidi s njim; ostaje da nesrećno i prećutno igra svoju dramu u kojoj je, kao i svuda, samo epizodno lice: Ja sam dosadna žena, epizodno lice…I u muzici, i u muževljevoj kući, i u svim ljubavima, jednom rečju, svuda sam bila epizodno lice. (…) Za mene nema sreće na ovome svetu…
Sonjino psihološko stanje najbolje izlazi na videlo u odnosima prema Astrovu i prema Jeleni. Sva njena čežnja i snovi vezani su za Astrova; ona obožava sve što on čini, želi da se stara o njemu, govori mu da je divan, a sve to nadajući se da će u probuditi njemu emocije i da će je zavoleti. Njena ljubav je čista i iskrena, toliko jaka da oseća da ga voli više od svoje mrtve majke, već šest godina svakog trenutka čuje njegov glas. Astrov joj eksplicitno govori da on, zapravo, nikoga ne voli i da neće ni zavoleti, bila to ona, njena sestra, drugarica, ili bilo koja druga žena. Nakon ovog razgovora, koji se odvija u aluzijama, Sonja je srećna, iako bi trebalo da bude razočarana, jer je pametna i u potpunosti razume Astrovljeve reči. Međutim, ona ne želi da sebe liši nade; tom potrebom za nadom i željom za srećom, pa makar to bila samo obmana, motiviše se celokupno Sonjino ponašanje.
Astrov je nezadovoljan svojim životom, oseća kako ga sudbina kao bodljikave grana šiba po licu bez prestanka, a u daljini nikakve svetlosti. Plamen njegove svetlosti se ugasio, izgubio je ideal i okružen je osobenjacima – i sam je postao osobenjak. Oseća da više ne može da voli nikog jer se u njemu gasi svaka iskra svetlosti; on se boljem i ne nada – za razliku od Sonje, koju nada održava živom.
Vanjin odnos prema Jeleni na početku ne prikazuje njegovu očajničku potrebu da bude s njom, ali od trenutka kada ga Jelena eksplicitno odbija od sebe, jasno mu stavljajući do znanja da su joj njegovi izlivi nežnosti odvratni, on spoznaje svoju promašenost. Shvata da je prošlost glupo potrošio u sitnicama, a da mu je stvarnost strašna zbog svoje apsurdnosti, pa Jeleni širokogrudo nudi i svoj život i ljubav. Duboko žali što je nije zaprosio pre deset godina, kada je ona imala sedamnaest i dolazila kod njegove pokojne sestre. Razmišlja šta je mogao imati i šta je izgubio te, svodeći bilans svog života, shvata da je prevaren i da je izgubio i svoj ideal – profesora Serebrjakova.
Nesrećni počeci neostvarenih ljubavi ostaju gde su i bili – na početku; ostaje samo da učmali i tužni životi nastave svoje svakodnevne drame tamo gde su ih prekinuli potencijalnom nadom… Onda kada nam se učini da će, možda, doći do ostvarenja ljubavi, Čehov svoje junake okreće njihovim promašenostima, ne dozvoljavajući im da budu srećni sa onima koje vole, upotpunjujući time njihove tužne sudbine i promašene živote.
Ljubavni trouglovi u Čehovljevom Galebu
Autor: Dušica Čukić