Šekspir je pokazivao neverovatno interesovanje za čoveka i ljudski um; zanimao ga je čovek onakav kakav je zaista, ogoljen, demaskiran – čovek u svojoj biti i istini. Zagonetka o čovekovoj prirodi navela je majstora pisane reči da prevaziđe larpurlatističke granice književnosti i ozbiljno prodre u polje psihologije, i to ne na nivou jednog pesnika koji se tek usputno zagledao u ljudsku psihu, već je, pogotovo za ono doba, bez premca i gotovo sa preciznošću nauke i sposobnostima briljantnog psihologa, pretekao, verovatno sasvim slučajno, nenamerno, nauku o čovekovoj psihi, koja je usledila mnogo nakon njegovog vremena.
Šekspirove drame objasnile su, ali i dovele u još veće pitanje, ono o čemu polemišu naučne studije na polju psihologije. Književnost, svakako, treba da ima terapeutsko dejstvo, ništa manje nego psihologija; ove dve oblasti vrlo često govore o istom, samo što književnost to čini jezikom umetnosti, lepom rečju, opisujući ono individualno, a psihologija jezikom nauke, uopštavajući tipologijom.
U Šekspirovim dramama tragedija se rađa i razvija unutar čovekove ličnosti; čovek je sam uzrok svoje tragedije, te od njegove snage zavisi ishod, krajnja sudbina ludila, koje je, kako nam je otkrio Šekspir, uvek uz nas i pritajeno čeka priliku da zauzme mesto zdravom delu naše psihe. Fenomen ludila bio je posebna, jaka inspiracija za pesnika; nikada kao posebna, izdvojena tema, ali veoma čest motiv, i to onaj od presudne važnosti. „Jedan od brojnih Šekspira kojima se ovde bavimo svakako je i psihoanalitički Šekspir” (Zorica Bečanović Nikolić, Šekspir iza ogledala). Ludilo u Šekspirovim dramama i, uopšte, psihu njegovih junaka proučavali su brojni književni kritičari, ali i psiholozi, psihoanalitičari i psihijatri, svako na svoj način.
Upravo zbog interesovanja za esencijalno važna pitanja, koja prevazilaze prostorno-vremenske okvire, pa tek onda zbog lepote jezika i stila, Šekspir je i dan-danas savremen i sveprisutan, međutim nedokučiv i dalek.
Ludilo, izjednačeno sa isceljenjem, spoznajom istine i smrću, onda kada je stvarno, a ne odglumljeno, ne manifestuje se kao posledica mentalnih promena u čovečjoj psihi, već kao rezultat dubokih emotivnih potresa. Ljudi koji podlegnu ludilu menjaju se pod uticajem šoka, ali im razum ne nastrada u potpunosti, te vrlo često svojoj okolini odaju utisak pribrane i zdrave osobe. Zato nam Hamlet i kralj Lir vekovima ne dopuštaju da dokučimo jesu li žrtve ludila ili nisu.
Šekspira je zanimao čovek u svojoj celovitosti, onakav kakav je uistinu. „Često se kaže da je Šekspir bio briljantan psiholog, a njegov uvid u ljudsku prirodu i, posebno, postojeće tipove, nema premca. On ljudskom umu pristupa i kao naučnik – interesuje ga kako funkcioniše, koje su mu komponente i kakva je njihova interakcija. Kao i kod Montenja, njegova psihologija je naturalistička, daje sliku ljudske psihološke prirode, otvorena prema svim pojavama u svoj njihovoj raskoši i složenosti, ne uslovljenosti dogmom ili ideologijom, verskom ili naučnom” (Šekspir iza ogledala). Međutim, Šekspir nam ne predstavlja psihologiju svojih junaka kao naučnik, kao lekar; on nam pruža mogućnost da produbimo shvatanje o sopstvenoj prirodi. Njegove drame ne predstavljaju samo fenomen ludila već i proces njegovog čitanja. Na pozornici se dešava ono o čemu nauka raspravlja godinama unazad.
U Šekspirovo doba ljudi od nauke verovali su da je ludilo posledica poremećaja ravnoteže telesnih tečnosti ili poretka zvezda, ili da zvezde utiču na telesne tečnosti. Najrasprostranjenija je bila teorija o telesnim tečnostima, ideja koja vodi poreklo od grčkih filozofa, koji su verovali da se svet i sve materije u njemu sastoje od četiri elementa: zemlje, vode, vazduha i vatre. Po rimskom lekaru Galenu, ova četiri elementa javljaju se u ljudskom telu u vidu četiri tečnosti: krvi, flegme, kolere (poznate i kao žute žuči) i melanholije (poznate i kao crna žuč). Tečnost koja preovladava može da utiče na čovekovu ličnost. Kolerik, ili osoba u kojoj je previše kolere, lako se razdraži ili razbesni. Osoba u kojoj dominira flegma ne da se lako poremetiti. Melanholik, ili osoba sa previše crne žuči, sklona je depresiji. I danas koristimo ove izraze, mada se oni sada odnose samo na ćudi ili ličnosti, a ne na tečnosti za koje se mislilo da uzrokuju ove osobine.
U srednjem veku smatralo se da su psihički obolele zaposeli demoni ili zlodusi. Ova ideja nije sasvim iščezla ni u Šekspirovo doba, iako su joj se lekari suprotstavljali. Šekspirovi savremenici smatrali su da ludilo izaziva đavo. Prizivan je Sveti Vid, pribegavalo se vradžbinama, nosile su se amajlije… Recimo, Ser Teodor Majens, lekar tri engleska vladara, verovao je u natprirodne sile u lečenju ove i drugih bolesti. Jedan od najčešćih načina lečenja u Šekspirovo vreme bilo je bičevanje…
Nasuprot učenju i praksi svojih savremenika, Šekspir u svojim delima pokazuje verovanje da je ludilo bolest uma i da je izlečivo medicinskim sredstvima, uz pomoć stručne nege, bez borbe protiv mračnih sila i satanizma… U njegovo vreme nije bilo istinskih stručnjaka u oblasti medicine niti knjiga na temu medicinske psihologije; utoliko više obim i preciznost Šekspirovog medicinskog znanja izaziva čuđenje i divljenje. „U vezi sa psihologijom, moderne istraživače još više zapanjuju vizije pesnika. Američki duševni lekar iz devetnastog veka, dr Brigam, rekao je da je sam Šekspir za njega podjednako velik psihološki kuriozitet kao i slučajevi na kojima je radio u mentalnoj bolnici Utika. Tamo je sreo puno Šekspirovih likova” (Nataša D. Šofranac, Motiv ludila kod junaka četiri velike tragedijeVilijama Šekspira – Hamlet, Magbet, Otelo i Kralj Lir).
Ludilo se kod Šekspira, onda kada je stvarno, a ne odglumljeno, javlja kao posledica emotivnih potresa. Emocije su u stanju šoka, ali razum uglavnom ostaje netaknut. Na primer, mentalna snaga starog kralja Lira se nikada ne gubi u potpunosti, on uvek ima da kaže nešto istinito i mudro. U jednom trenutku smo čak svedoci njegovog delimičnog ozdravljenja. Za Hamleta ni u jednom trenutku nismo sigurni da li je njegova gluma prerasla u pravo ludilo ili mu je um još uvek bistar i zdrav.
Kod Šekspira su kategorije „normalnog” i „bolesnog” relativizovane i izmeštene. Ludilo njegovih junaka predstavlja devijaciju u socijalnom smislu, koja je posledica velikog emotivnog šoka. On nam pruža priliku da upoznamo junake kao psihički zdrave i uravnotežene osobe. Neki od njih se u to stanje vrate s vremenom, a kod nekih se ludilo stapa i meša sa zdravim razumom. Stalno, naizmenično smenjivanje različitih stanja dovodi do pitanja – da li je ovde reč o ludilu ili je ludilo dobro odglumljeno, da li i kada glumljeno ludilo postaje ono pravo. Ne mogavši da pronađemo siguran odgovor, svi na kraju pronađemo svog Hamleta i svog Lira. Hugo Klajn je bio u pravu kada je napisao: „Mi možemo tvrditi da analiziramo Šekspira; no istina je da Šekspir analizira nas, od svog davno prošlog vremena do dana današnjih i budućih” (Šekspir i čoveštvo).