Prenosimo deo teksta iz neobjavljene drame M. Vitezovića „Sterijin put u Srbe”.
Licej. Družestvo srpske slovesnosti. Članovi Družestva su među gledaocima. Na sceni su Jovan Sterijin Popović i Vuk Karadžić. Jovan ima na rukama bele rukavice i drži dve druge rukavice koje pruža Vuku.
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
Stavite ove rukavice. Svi članovi Družestva imaju ih na zasedanju (nasmeje se). Ovde nam je sve u rukavicama.
VUK KARADŽIĆ (stavlja rukavice):
Dobro. Da se ne vučemo za jezik prljavim rukama!
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ (izlazi napred):
Gospodo, reč je o Nazivoslovnom odnosno terminološkom rečniku. Počeli smo se baviti stvaranjem naučne terminologije kada je Atanasije Nikolić podneo svoj Tehnički rečnik za struke matematičke, zemljomerne, hidrotehničke, hidraulične i arhitekturne. Sad smo taj rad nastavili za sve oblasti. Želimo da nazivoslovno obrazujemo srpski jezik i počeli smo…
VUK KARADŽIĆ (upada u reč):
Pogrešno! Obrazuju se ljudi, a ne jezik! Jezik obrazuje narod i samo narod!
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
…a onda je iz Beča stigao gospodin Vuk Stefanović Karadžić, isto člen Družestva i podelio nas
VUK KARADŽIĆ:
Srpski jezik u svemu, pa i u terminologiji, može samo narod obrazovati, a ne mogu mu ga nametati pojedinci. Taj posao ne treba raditi, već valja ostaviti da se jezik narodnom prosvetom usavršava.
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
Družestvo nisu obični pojedinci, već naučevniji ljudi naroda našeg. Kada sam pisao pravila za konstituciju Družestva imao sam u vidu akademije nauka u drugim slobodnim i obrazovanim narodima. Nije Družestvo stvoreno da išta radi mimo narodne javnosti. Zato, gospodine Vuče, žalimo što se javnost pokazala nemarna prema ovome poslu. Srbi vole da im poslove urade drugi, kako bi imali sve razloge da budu protiv!
VUK KARADŽIĆ:
Nijesam ja od tih Srba! Ja mislim da Društvo treba da se okane građenja terminologije!
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
A ko će ako neće Družestvo?
VUK KARADŽIĆ:
To je polje dugo i široko kome se lasno ne može na kraj doći.
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
Ako se tako gleda, nikad se neće početi. Polje se sagledava i sa početka i sa sredine. Kad budemo na kraju bićemo među kulturnim narodima sa svojom terminologijom.
VUK KARADŽIĆ:
Nema naroda u Evropi koji bi svu terminologiju hteo da prevede na svoj jezik… i mogao… Nema! (lupa šakom)
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
Tačno je da se svaki narod ne može sam razviti i izobraziti, nego pozajmljuje prosveščenije od drugih. Ovo opet biva dvogubnim: ili mešajući se sa drugim narodima primamo njegove običaje, sprave, orudije, pa s njima i reči, ili se pojedini ljudi kod izobraženih naroda vaspitavaju i pocrpivši znanja i veštine rasprostranjuju ih među svojim sunarodnicima. Od reči stranih prvoga roda nije se sačuvao nijedan narod niti se može sačuvati. Družestvo nad Nazivoslovnim rečnikom želi da sačuvamo svojost našeg naroda. Ne možemo bez nužde tuđinstvo prisvajati i svoga se otuđivati. Uspemo li, bićemo i mi nekom primer.
VUK KARADŽIĆ:
Posao pravljenja riječi je težak, a osobito za naše književnike, koji niti znaju svoga jezika niti hoće da ga uče, nego ga po svome krivom znanju kvare i grde, niti znaju kojih riječi ima u našem jeziku, kojih nema! Društvo bi najbolje učinilo, kad bi se potrudilo, da naši književnici nauče svoj narodni jezik i to kako u rečima, tako u mislima. Svi se oni tuže da u jeziku nema reči za njihove misli, ali oni niti znaju reči niti misle srpski, već nemački ili latinski, jer su samo na tim jezicima školovani. Vi ste na latinski prevodili i prethodnog kneza srpskog, koji je rođen usred Srbije i srpski progovorio.
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
Nisam ga prevodio na latinski već upućivao na veliku mudrost i na rimske i grčke zakone i pravdu sadržanu u njima. Zar nisam u Nazivoslovnom rečniku latinske reči posrbljavao prema azbučnom redu i u Družestvu ih usvajali? Evo početka: A posteriori – čuvstvoizvorno, a priori – umoizvorno.
VUK KARADŽIĆ:
To nije posrbljeno, to je slovenoserbovano!
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
A ovo: abalienare – otuđivati!
VUK KARADŽIĆ:
Bolje je – predavati.
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
Abalienatio – otuđivanje!
VUK KARADŽIĆ:
Već rekoh – predavanje!
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
Abdicatio – odrečenje! Ablegare – odaslati, otslati. Abelgatis – odslanik. Abeseratio – odstupanje. Abolitio – oslobođenje. Abrogatio – uništaj. abonnment – zaklada, pretplata, predupis. Aborigines – prvosedeoci. Abortus – pometak, pobacivanje…
VUK KARADŽIĆ:
Pobačaj je sa narodnih usta. Sve je to, gospodo, veliki pometak! Imali ste za gramatiku moju Pismenicu, ali uvodite jezikovku, a nudili su vam jezikoslovnicu, slovnicu i jezikoslovlje.
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
Jezikovlje se odnosi na jezik, a ostalo na pismena, slova, ortografiju. Pismenica je agitacija za vaša slova.
VUK KARADŽIĆ:
Uzećete je kad-tad! Ne možete mimo naroda!
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ (smiruje):
Znate da poštujem vaš dosadašnji književni i leksikografički rad, sem ortografije, na koju na pristajem. Što hoćete, da srušite sve do sada učinjeno u Nazivoslovnom rečniku?
VUK KARADŽIĆ.
Da vam pošteno uzvratim. Vi sami znate koliko vaš književni rad smatram vrednim. Vi ste svojim komedijama, ismevajući, pokazali kakvi su karakteri i kakav je jezik onih koji su moji najveći protivnici. A u svojim tragedijama suočili ste naš narod sa svojom istorijom i sudbinom. Ali, šta će nam u tom Nazivoslovnom rečniku: pričina, bezumstvo, slovopoborno, načalnik, kad imamo uzorak, bezumlje, reč i beseda, načelnik?! Za dvobračje ili dvosupružje imamo dvoženstvo, za brakolomstvo tu je preljubništvo! Šta će kod Hadžića u zakonu bračnost i razvedenije?! Kad su se Srbi ženili i puštali. Šta će kod Nikolića postrojnica ili postrojastvenica? Mora ostati arhitektura da bismo se sa svetom razumeli, i isto izudnica mora biti anatomija…
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
Da se ne lovimo u nespretnostima koje se u tolikom trudu ne mogu izbeći, a koje se lako vremenom mogu ispravljati, ali kako, iako ne možemo mimo sveta koji napreduje, sačuvati sebe, ako sva orudija, hudožestva i sprave koja se usavršenstvuju ne krstimo srpski? Ako dampšif ne nazovemo parnjačom, ako za arhiv ne kažemo čuvarnica, ako kancelariju ne pretvorimo u pisarnicu, ako ekspeditora ne imenujemo otpravljačem?! Da bismo ostali Srbi moramo govoriti srpski u svojoj kući i u svojoj državi. Ako odmah ne nastavimo početi posao, mi ćemo zauvek ostati bez Nazivoslovnog rečnika, mimo sveta, ili će nas svet uzeti pod svoje svojim rečima. Nazovimo uru časokazom, pa gledajmo u njega koliko hoćemo. Neka nam majke, žene i sestre pletu, a ne štrikaju! Neka nam odeću prave krojači, a ne šnajderi! Izdajmo knjige u pečatnji, a ne u tipografiji! Imajmo urednike, a ne redaktore! Neka sve paze nadziratelji umesto inspektora! A zabranitelji nam ne trebaju ni kao cenzori!
VUK KARADŽIĆ:
Društvo kad nešto reče to treba da ostane, a ako ono pogreši onda uzakonjava pogreške, zato sve treba ostaviti profesorima, pa ako oni pogreše drugi će popraviti.
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
Vuče, shvatate li da ste u ovom protiv sebe?
VUK KARADŽIĆ:
Uvijek kad sam na strani naroda, ja sam kod učenih Srba protiv sebe. To oni ne shvataju!
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ (prema publici):
Gospodo slovesnici, što ste zamučali? Pokažite svoju učenost! Ćutite kao da svoje jezike nemate!
VUK KARADŽIĆ (prema Jovanu):
Nemaju za ovu priliku, jer je jezik narodni. Oni imaju tuđe jezike!
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ:
Gospodo slovesnici, zar ja sam da se sa Vukom sporim… kao da sam na dvoboju!
VUK KARADŽIĆ:
Jesmo, na dvoboju smo! Mačujemo se jezikom!
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ (prema publici, pita):
Što ćutite?
VUK KARADŽIĆ:
Vidite, gospodine Popoviću, kako priznaju da sam u pravu! (prema publici) Dobio sam dvoboj! Vaš jezik je mrtav! (prema Jovanu) Vi niste mrtvi, hvala Bogu!
JOVAN STERIJIN POPOVIĆ (razljuti se, skida rukavicu i baca je Vuku u lice):
Ako hoćete dvoboj, imaćete ga! Sutra, pred narodom, pri izgrevu sunca, iza Tašmajdana, na Vračarskom polju! Naše se oružje zna – jezik! Tu je i groblje… Pa ko „padne” da se počasno sahrani!
Izvor: Politika