Književnoumetničkom stvaralaštvu u pravom smislu te reči Dragiša Vasić se posvećuje dvadesetih godina 20. stoleća. Naime, akumulacija umetničke energije u ratnim godinama doživela je jasnu artikulaciju 20-ih godina prošloga veka. Srpska međuratna književnost, sva u usponu, sustiže evropsko književno stvaralaštvo. Pored Miloša Crnjanskog i njegove zbirke Priče o muškom (1920), Nastasijevićeve zbirke Iz tamnog vilajeta (1927), pripovedačkog rada Rastka Petrovića i Ive Andrića, značajno pripovedačko mesto zauzima i Dragiša Vasić sa svojom zbirkom pripovedaka Utuljena kandila, objavljenoj 1922. u izdanju Gece Kona, sa predgovorom Slobodana Jovanovića.
Vasić će iste godine objaviti i svoje najznačajnije delo, roman Crvene magle, u izdanju Srpske književne zadruge. I pored kasnije objavljenih zbirki pripovedaka Vitlo i druge priče (1924) i Pad sa građevine (1932), zbirka Utuljena kandila ostaće Vasićeva umetnički najuspelija pripovedačka zbirka.
Utuljena kandila predstavljaju svojevrsno umetničko svedočanstvo o ratnim užasima i posleratnom posrnuću jednoga naroda i njegovih ideala. U vremenu kada sveukupna evropska, pa i srpska inteligencija, negativno odgovara na pitanje o smislu rata i žrtve, Vasić artikuliše ideju o obesmišljenosti žrtve. Osnovna odlika svih pet pripovedaka u zbirci Utuljena kandila jeste antiratno raspoloženje.
Junaci Vasićevih pripovedaka redefinišu mnoge oveštale istine o otadžbini, patriotizmu i ratu. Reč je o individualnim sudbinama koje metonimijski predstavljaju istorijsku dramu i tragediju čitave nacije. Oslikavajući psihološku strukturu svojih junaka, Vasić pripoveda o ratnoj i posleratnoj katastrofi, o porušenim idealima – utuljenim kandilima – čija je svetlost tokom rata davala snagu junacima-ratnicima da prežive sve strahote i iskušenja. Jezgrovitim pripovedanjem Vasić je iskazao suštinu Prvog svetskog rata, progovorio o njegovim žrtvama i zabludama; otkrio svu „rudimentarnu snagu erosa i tanatosa” srpskih junaka-ratnika, kao i eruptivnu snagu srpskih devojaka i lucidnost njihove patrijarhalne „smernosti”.
Sukob „tradicionalnog” i „modernog”, karakterističan za ekspresionizam, ogleda se u Vasićevom pripovedačkom postupku kao sukob nasleđenog – čiju su istinitost i vrednost utvrdila prethodna pokolenja (pa se samim tim prihvata kao slepa nužnost: otadžbina se voli i za nju vredi poginuti), i iskustvenog (stvarnog), koje racionalizuje i relativizuje utvrđene istine. U konfrontiranju nasleđenog, koje je iskustvo prošlog, i stvarnog, koje je iskustvo sadašnjeg, nema budućnosti. Razapetost čoveka posleratnog doba između dve podjednako primamljive sile, između prošlog i sadašnjeg, frustrira njegovo buduće delanje. U toj razapetosti tavore Vasićevi junaci sa svojim utuljenim egzistencijama.
Psihološka neuravnoteženost junaka pripovetke „U gostima” (1921) posledica je ratne katastrofe koju je preživeo sa svojim pobratimom Nikolom. Nakon rata i Nikola doživljava potpunu kataklizmu, „utuljenje” najsvetlijeg kandila – porodice. Rezigniran, on se predaje alkoholu i bludničenju, i sam svestan da je reč o privremenom „begu” od realnosti.
Smrt ili „bekstvo” u neki bolji svet, ili neku novu ideju, jesu jedine preostale mogućnosti junaka Vasićevih pripovedaka. Međutim, „beg” u svet, u „nešto” bolje, koje je suprotstavljeno jednom velikom „ništa”, jeste ogromna neizvesnost, simbolično naznačena grčkim morem u koje svoje pouzdanje polažu junaci pripovetke „Resimić dobošar” (1921). Vasić čitaoca posredno, preko lika Sekule Resimića, upoznaje i sa drugom stranom rata, u kojoj su surovost i ontološka otuđenost čoveka od čoveka neizbežne. U pomenutoj pripoveci nema vizionarske ideje. Vasić ovde „naginje“ sarkazmu i groteski: Sekula je istovremeno obešenjak i heroj, koji ima na pameti ideju da u potpunosti „iživi” svoje dane. Sva njegova energija, ističe S. Jovanović, koja je u doba mira bila jedva primetna, u ratu dolazi do punog izražaja. Ljudi poput Sekule neophodni su, a i suvišni u samom ratu.
Ideja o suvišnosti i istovremenoj potrebnosti čoveka, koju srećemo u pripoveci „Resimić dobošar”, prisutna je i u „Rekonvalescentima” (1922). U atmosferi Čehovljeveve pripovetke „Paviljon br. 6”, filozofski se opservira otadžbina spremna da primi žrtvu, ali nespremna da se žrtvuje. Nesrazmenost instinkta i razuma jeste problem nacije koja permanentno strada. Instinkt odnosi prevagu nad razumom, u tome je tragedija naroda uvek spremnog na ritualnu žrtvu, razmišlja jedan od Vasićevih rekonvalescenata.
U „Rekonvalescentima” je data slika Srbije u malom. Bez rasplinutosti u pripovedanju, izdvojene su najbitniji crte i razmišljanja pojedinaca koji u svojoj različitosti čine kolektiv – naciju, a čije shvatanje života odudara od „epskog kretanja prirode” i istorije. Vasićevi junaci različito percipiraju otadžbinu, pa shodno tome zauzimaju i drugačiji odnos prema njoj. Ali, ono što ih ujedinjuje jeste spremnost na žrtvu i odbanu otadžbine; među njima nema izdajnika. Smisao žrtve svakako se problematizuje, ali neophodnost učestvovanja u ratu za odbranu slobode, naroda, dostojanstva, sopstvenih ideala odiše iskonskom stamenošću. Žrtva je zajednički krst Vasićevih junaka, a po rečima Mila Lompara – i jezgro svih njegovih pripovedaka.
U ratu, dvojakost čovekove prirode, tačnije mračna strana te dvojakosti biva izraženija u odnosu na mirnodopski život, primećuje Vasić sublimišući Frojdovu teoriju i sopstveno iskustvo. Suočen sa tamnom stranom čoveka, junaku pripovetke „Aveti u lovu” (1922) ostaje jedino da svoj pogled usmeri ka nebu, ka simbolu „obećanog“ i savršenog, ali ni tamo utehe nema, jer je nebo prekriveno crnim gavranima. Pesimizam kao opšte stanje posleratnog čoveka često je osećanje sa kojim se čitalac suočava u Vasićevom pripovedačkom delu.
Suprotstavljajući junaka pripovetke „U praznom oltaru” stravičnim represijama autokratskog režima spremnog na svakojaku torturu radi svog opstanka, Vasić pripoveda o posleratnoj sudbini junaka-ratnika koji je za isti taj režim – za kralja i otadžbinu – ginuo. Svirepost otadžbine i društva autističnog za ljudsku patnju i stradanje nisu ideali junaka-ratnika, pa shodno prilikama on utuljena kandila zamenjuje nekim novim, revolucionarnim idealima, čija će se svetlost tek nazreti. (I sam Vasić se, tridesetih godina – ogorčen nepravednim društvenim prilikama koje su, kao i u slučaju Petronija Svilara, junaka pripovetke „U praznom oltaru”, poništile njegovo celokupno životno iskustvo i pretvorile njegove mrtve drugove u karikature – okreće „nacionalističkom krilu”, menjajući svoj ideal otadžbine, novim idealom – svojim narodom. O Vasićevoj ideološkoj „preorijentaciji” na neposredan način svedoči njegova pripovetka „Pogibija Jaćima Medenice” (1931), u kojoj je ideja jugoslovenstva i fanatično obogotvorenje te ideje, kojoj je mediokritetski duh bio najveći poklonik, do krajnih granica ironizovana.)
General Draža Mihailović i major Dragiša Vasić, 6. decembra 1942. u selu Gornje Lipovo iznad Kolašina
Slobodan Jovanović zajediničku pripovedačku tačku zbirke Utuljena kandila pronalazi u ideji da čovekova sreća i njegovo poštenje zavise od prilika u kojima se nalazi. Ovakva teorija u mnogome nalikuje teoriji Bjelinskog, po kojoj čoveka determinišu i njegov moral određuju spoljašnje okolnosti. Rat je, nesumnjivo, ostavio velike posledice na junake Vasićevih pripovedaka, ali nije jedini determinator njihovih postupaka.
Pored rata, u pripovetkama naznačena, a u romanu Crvene magle umetnički upečatljivo sprovedena, jeste tema ljubavi i razorne čulnosti. Erotska strast ne zna za ograničenja i rat, ona ne vodi računa o palanačkim obzirima, već zahteva realizaciju, materijalizaciju, sad i odmah. Za Vasićeve junake ljubav je borba, sukob – bodlerovska ideja o ljubavi kao borbi i osvajanju. I ljubav, kao rat, iziskuje žrtvu.
Humor je, takođe, jedna o karakteristika Vasićevih pripovedaka; humor karakterističan za usmena pripovedanja o ratu, koji – kako će primetiti Rastko Petrović, ima za cilj da skrene pažnju sa pripovedanja o stradanju i katastrofi. Retko kad verbalan i ironičan, Vasićev humor je humor situacije, majstorski prikazane i vešto uvedene u pripovedačko tkivo ratne provinijencije.
Kao primebdu, u svom predgovoru zbirci Utuljena kandila, S. Jovanović navodi labavost kompozicije pojedinih pripovedaka. Tačno je da Vasić prelazi sa jednog na drugi pripovedački plan, među kojima često nema čvršće veze, što samim tim ostavlja utisak labave kopozicije pojedinih pripovedačkih celina. Međutim, svojevrsna „razbarušenost” kompozicije, kakvu srećemo u zbirci Utuljena kandila, može se objasniti i „nespremnošću” Dragiše Vasića da na svoj pripovedački svet doslednije primeni tehniku filmskog kadriranja, koja je u to vreme već prisutna u srpskoj prozi, najviše i najbolje u pripovetkama i u romanu Krila (1922) Stanislava Krakova.
Dragiša Vasić vešto usmerava svoju pripovedačku pažnju na lično i kolektivno, na pojedinačno i opšte. Govoreći o pojedincu, on govori o celini; i slikajući čoveka, on na pameti ima narod.
Po izboru tema i sadržaju pripovedanja, Dragiša Vasić pripada ekspresionizmu, dok ga izabrani narativni postupak približava realističkoj tradiciji. Značaj Dragiše Vasića kao pripovedača u savremenom kontekstu nesumnjiv je. Njegove pripovetke postavljaju pitanja i redefinišu opšte istine koje su i danas kamen spoticanja „moderne” srpske nacije. Aktuelno je još uvek stanje, tzv. „postkonfliktnog društva” razapetog između prošlog i sadašnjeg; nacije utuljenih kandila bez jasne vizije budućeg. Vasić, svojim pripovetkama, gotovo proročki naslućuje srpska „moderna vremena”.
Za razliku od junaka svoje pripovetke „U gostima”, Dragiša Vasić nije „gospodski” putovao kroz našu književnu baštinu. Bilo je to neizvesno putovanje, sa dosta posrtanja vešto instruisanih od strane raznih „mašinovođa“ i poslenika komunističko-socijalističke kulture do devedesetih godina minuloga veka. Učesnik balkanskih i Prvog svetskog rata, proglašen je „narodnim neprijateljem“, pa je samim tim i njegovo značajno književno delo godinama bilo marginalizovano. Vasićev povratak u kontekst srpske književne tradicije, iz koje je potisnut silom ideoloških razloga, bio je, prema tome – neizbežan.
Autor: Dušan Blagojević
Fotografije: pogledi.rs