Svako od nas je nekada naručio kafu, sendvič, picu, sok „za poneti”, ne razmišljajući o ispravnosti ove jezičke konstrukcije. Ona se odomaćila u našem jeziku; svakodnevno je srećemo u natpisima ugostiteljkih objekata, te je, ne uzimajući u obzir gramatičku pozadinu, i sami nekada upotrebljavamo.
S obzirom na to da se infinitiv u srpskom jeziku ne upotrebljava sa predlozima, ova konstrukcija markirana je kao gramatički neispravna. Da li grešimo ako naručimo kafu „za poneti”? Mišljenja su podeljena.
Jedna grupa normativista smatra da treba izbegavati nepravilne a ustaljene konstrukcije: za poneti, za pojesti, za popiti, za ne verovati, za poludeti itd. Predlozi u našem jeziku idu uz imenice ili imeničke zamenice; neki predlozi mogu stajati uz priloge ili brojeve. Uz glagole, međutim, predlozi ne stoje, te ovakvi i slični primeri s predlogom za i infinitivom glagola nisu u duhu srpskog književnog jezika i treba ih zamenjivati nekom drugom konstrukcijom – ličnim glagolskim predikatom, ili glagolskom imenicom, ili rečenicom s modalnim predikatom, ili nekom drugom rečenicom.
Sa druge strane, ima onih koji smatraju da su ovakvi i slični ustaljeni izrazi odraz spontane težnje da se popuni nedostatak u jezičkom sistemu, da je ovde reč o jezičkoj ekonomiji, a ne o nepismenosti kao takvoj, i da ovakve konstrukcije ne treba okarakterisati kao nepismene niti ih odbaciti po svaku cenu.
„Za poneti” i slične konstrukcije, naravno, neće nestati zato što je ovaj tekst napisan niti zato što se jedan deo (većina) jezičkih stručnjaka ne slaže sa njegovom upotrebom. Možda će, sa vremenom, biti normiran, ko zna…
Kafa „da ponesem”, „za usput”, „za nošenje” – možda rogobatno zvuči, utoliko više jer smo navikli na „za poneti”, ali je – ispravno. Kafu ćemo dobiti i u jednom i u drugom slučaju.