Najviše od svega, pogrešnom tumačenju Zabeležaka iz podzemlja doprineo je jedan metodološki i teorijski sasvim neprihvatljivi manir pojedinih interpretatora da se iskazi glavnog junaka izdvajaju iz književnog konteksta i da se onda tumače u duhu nekog egzistencijalistički i hrišćanski shvaćenog pogleda na svet.
Ovakvom jednom duboko pogrešnom pristupu bitno su doprineli i izvesni ideološki motivi, ponekad istina, sami po sebi dostojni svakog poštovanja. U želji da od Dostojevskog načine šampiona ideje slobode i borca protiv izvesnog usko utilitarističkog viđenja čoveka, mnogi tumači Zabeležaka iz podzemlja bili su skloni da u izvesnim kritičkim opaskama glavnog junaka usmerenim protiv utilitarizma Černiševskog vide neku vrstu himne čovekovoj slobodi istovremeno politički i filozofski shvaćenoj. Doista, neke od ovih formulacija, izolovano uzete, mogle bi se tako i razumeti. Kad, recimo, glavni junak kaže kako život nije izvlačenje kvadratnog korena i kako će dva i dva i bez njegove volje biti četiri, ili kad kaže, kako je čoveku potrebno samo da svoju sopstvenu volju ispolji, pa makar to bilo i protiv njegove lične koristi, onda u tome, reklo bi se, zbilja dolazi do izraza jedna osobena filozofija slobode iza koje bi trebalo da stoji sam autor.
Međutim , čak i kada bismo ostali pri tome da teorijski iskazi junaka Zabeležaka predstavljaju celinu za sebe, nezavisnu od umetničkog konteksta, i tada bismo morali uzeti u obzir činjenicu da među tim iskazima ima i takvih koji su u direktnoj suprotnosti sa izvesnom filozofijom slobode. Karakteristično je, na primer, da na jednom mestu junak Zabeležaka kaže kako „svaki pristojan čovek našeg vremena jeste i mora biti kukavica i rob ”.
„Kukavica i rob” – to se nimalo ne slaže sa tezom o Zabeleškama iz podzemlja, kao umetničkoj glorifikaciji čovekove slobode. Očigledno, da bismo mogli kako valja razabrati koji od teorijskih iskaza glavnog junaka stvarno odgovara poruci romana, moramo se obratiti analizi umetničkog konteksta u kome se ovi iskazi nalaze.
Analizu ovog konteksta počećemo osvrtom na jedan detalj koji inače figurira i u Dnevniku pisca, ali u izvesnoj specifičnoj ideološkoj ravni. U želji da stigne Zverkova i njegove drugove koji su se uputili u javnu kuću, glavni junak Zabeležaka seda u kočije i nestrpljiv da se što pre domogne svojih neprijatelja, udara „izvoščika” u zatiljak. Odmah ćemo se, naravno, setiti one anegdote sa feldjegerom koju Dostojevski u dva maha evocira u svom Dnevniku, oba puta sa različitim ideološkim preznacima.
Međutim, u romanu se ovaj isti detalj javlja u jednoj sasvim drukčijoj značenjskoj ravni, onoj istoj za koju smo u uvodnom poglavlju ove knjige upotrebili izraz „antropološka”. Neposredno pre no što će početi da bije pesnicom „izvoščika”, junak Zabeležaka dvoumi se da li da produži sa Zverkovom i njegovim drugovima, i najednom odlučuje da, ipak, nastavi i svoju nerazumnu poteru, kličući: „To je predodređeno, to je sudbina”.
Ključne reči. U njima se usredređuje ono što je motivacijski bitno za lik filozofa iz podzemlja. Još znatno pre pripovetke Krotka, već u Zabeleškama Dostojevski je izveo na književnu scenu jednog junaka za koga se u punom smislu te reči može kazati da mu je karakter neka vrsta sudbine.
Istina, ponašanje svog heroja pisac je motivisao služeći se, osim psihološkog, i jednim socijalnim sistemom motivacije. Svaki čitalac Zabeležaka vrlo dobro zna koliko ulogu u postupcima junaka Dostojevskog igra njegov drugorazredni socijalni status, a pre svega, motiv socijalne bede. Međutim, ono što je u motivacijskoj logici ovog lika presudno, to je način na koji filozof iz podzemlja doživljava svoj društveni položaj. Motivacijsko jezgro i motivacijsko ishodište ovog načina reagovanja čini ovde ono što će godinama kasnije pisac i u liku lihvara mislioca tematizovati – izgubljeno osećanje samopoštovanja.
Jedna od glavnih teza filozofa iz podzemlja je da čovek koji je duhovno razvijen, čovek koji spoznaje i ima svest ne može sebe uvažavati. Ovu tezu svog junaka pisac je potkrepio i odgovarajućim psihološkim kontekstom. „Može li makar malo poštovati sebe čovek koji nalazi zadovoljstvo čak i u osećanju sopstvenog poniženja?”, kaže junak Dostojevskog. A na drugom mestu filozof iz podzemlja izjavljuje kako je usled neograničene sujete, pa prema tome i neograničenih zahteva prema samom sebi, gledao na sopstvenu ličnost često sa besnim nezadovoljstvom koje je dolazilo do mržnje.
Iz jezgra ove duboke unutrašnje nesigurnosti i odsustva samopoštovanja koje se graničilo sa mržnjom prema samom sebi, Dostojevski izvodi motivacijski logično i ponašanje junaka Zabeležaka prema Zverkovu i njegovim drugovima. Ugrožen u svom doživljaju samo poštovanja junak Dostojevskog oseća prekomernu potrebu za odmeravanjem. Međutim, nesiguran kakav jeste, on tu svoju potrebu ne može da realizuje na zadovoljavajući način, što samo još više pogoršava njegovo i inače ozbiljno narušeno osećanje samopoštovanja, podstičući ga na sve neumerenije zahteve.
Filozofa iz podzemlja vidimo, recimo, kako uzaludno nastoji da se nametne Zverkovu i njegovim prijateljima, oscilirajući pritom psihološki logično između dveju krajnosti – neodmerenog ponižavanja i neodmerene agresivnosti. Tako junak Dostojevskog kaže kako nije bilo moguće sebe nesavesnije unižavati nego što je on to činio, da bi odmah zatim izjavio: „Ili će oni svi predamnom na kolena… ili ću ja Zverkovu opaliti šamar”. U sklopu ovakve jedne psihološke logike, postaje razumljiv i poriv filozofa iz podzemlja da i on pohita u javnu kuću za Zverkovom i njegovim drugovima. Osetivši se poniženim pred svojim protivnicima, odnosno dokonavši da je bitku za afirmaciju izgubio, filozof iz podzemlja kreće za sopstvenim mučiteljima kako bi jednim „energičnim” i ujedno očajničkim potezom – šamarom Zverkovu – koliko toliko popravio porazni bilans svog odmeravanja.
Istovremeno s tim, on oseća da će ga to dovesti u još gluplji i inferiorniji položaj, međutim, nije u stanju da se otme onome što čini glavno obeležje njegovog karaktera. Otuda mu njegov sopstveni poriv sasvim logično izgleda kao sudbina.
Na ovaj zaključak pisac nas navodi i time što duševno stanje svog junaka prikazuje na sledeći način: „Zaboravio sam na sve drugo zato što sam se konačno odlučio na šamar”, kaže junak Dostojevskog, „i s užasom sam osećao da će se to neizostavno, ovog časa, sada, dogoditi i da to već nikakva sila ne može zaustaviti.”
Čitajući ove reči izolovano od njihovog konteksta, pomislili bismo možda da filozofu iz podzemlja preti neka spoljašnja, strahovita i neizbežna opasnost, kao u grčkim mitovima. Iz konteksta, međutim, znamo da je reč o opasnosti koja potiče od karaktera samog junaka, ali da je on doživljava kao neku moćnu, spoljašnju silu, koja se otima svakoj kontroli.
Pisac nas navodi na ovu pomisao i time što njegov junak, kada sticajem okolnosti ne stigne Zverkova i njegove prijatelje, kaže za sebe da mu je bilo kao da se spasao od sigurne smrti. „Od smrti” znači od nečeg što od njegove volje ni najmanje nije zavisilo, upravo poput kakvog antičkog fatuma.
Celokupna ova složena mreža motivacija upućuje nas, dakle, na zaključak koji se mnogo ne razlikuje od onog do koga smo došli analizirajući pripovetku Krotka. Između ljudskih biće nema niti može biti nikakve autentične komunikacije. Sa Zverkovom i njegovim poznanicima glavni junak Zabeležaka može da opšti samo kao sa neprijateljima.
U svetlosti ovog zaključka valja sagledati i onaj karakteristični detalj sa udarcem pesnicom u potiljak. Iza tog detalja krije se, u stvari, čitava ona motivacijska mreža značenja o kojoj je upravo bilo govora. Glavni junak želi što pre da stigne na mesto obračuna usled intenzivne kompenzatorske težnje, što proističe iz jednog radikalno ugroženog osećanja samopoštovanja. Njegov odnos prema izvoščiku govori, dakle, o istoj onoj nemogućnosti autentičnog opštenja među ljudima u čijem se znaku nalazi i čitav lik filozofa iz podzemlja. Tako se jedan detalj iz uspomene na epizodu sa feldjegerom korišćen u Dnevniku sa različitim političkim predznacima , ali uvek u istoj, ideološkoj, ravni značenja, u strukturi romana Dostojevskog antropologizuje na izvestan specifično umetnički način.
I epizoda sa prostitutkom Lizom u nečem bitnom anticipira jednu ključnu značenjsku dimenziju pripovetke Krotka. Odnos glavnog junaka prema Lizi sav je u znaku onog što smo nazvali, asocirajući na jedan Adlerov termin, prenošenjem bitke na sporedno bojište. Junak Zabeležaka sreće Lizu u trenutku kada je glavna bitka sa Zverkovom i kompanijom već nepovratno izgubljena. On, doduše, privremeno oseća radost zbog toga što je, sticajem okolnosti, uspeo da izbegne još veći skandal koji bi usledio posle eventualnog šamara Zverkovu, ali kad sledećih dana počinje da svodi svoj bilans, radost ustupa mesto potištenosti i filozof iz podzemlja hita da jednim pismom izvinjenja spase ono malo ugleda u očima svojih neprijatelja.
Pri tom on – detalj više nego simptomatičan –potpuno zaboravlja Lizu, koju je, kao što znamo, u međuvremenu upoznao u javnoj kući i koju je sablaznio izvesnim sentimentalno-humanim izjavama, pozivajući je da ga poseti. A kada se ona najzad pojavljuje u junakovoj kući, krajnji ishod njenog susreta sa filozofom iz podzemlja psihološki je već unapred određen onom istom ključnom crtom karaktera junaka Dostojevskog o kojoj je već bolo govora.
Liza, sećamo se, zatiče filozofa iz podzemlja u trenutku kada se ovaj neprilično i ponižavajuće za sebe samog svađa sa svojim slugom, Apolonom. Ta svađa, kao i čiatv taj siromaški ambijent, otkriva Lizi njenog heroja u jednom sasvim drukčijem svetlu. Dok je u javnoj kući nastojao da pred njom igra ulogu sapsitelja, ulogu koja mu je bila neophodna posle poraza u odmeravanju sa Zverkovom, sada se uloge, odjednom, menjaju. Štaviše, u jednom trenutku junak Zabeležaka će biti onaj koga treba tešiti, a Liza neka vrsta spasiteljke.
Psihloški logično, filozof iz podzemlja hoće da dobije makar ovu sporednu bitku. Liza sada za njega postaje neka vrsta poslednje šanse pa tako i treba razumeti njegove reči: „Mutno sam osećao da će mi ona za sve to skupo platiti”, kao i one druge: „Mene su ponizili pa sam i ja hteo da ponizim”.
Kulminacionu tačku ovog pokušaja da se na sporednom bojištu postigne ono što je na glavnom bilo nepovratno izgubljeno, predstavlja ona scena u kojoj junak Zabeležaka plaća Lizi za ljubavni čin, iako, naravno, vrlo dobro zna da ona to nije učinila za novac. Njega su ponizili pa je i on hteo da ponizi.
Međutim, i ova poslednja bitka na kraju je izgubljena za glavnog junaka. Jer, ne samo što mu je objekat ponižavanja nepovratno izmakao, nego ni on sam ne oseća zadovoljstvo čak ni u tom privremenom, efemernom trijumfu, znajući da je to suviše malo kao nadoknada za ono glavno i bitno što se nikada ne može nadoknaditi.
U isti mah, junak Zabeležaka postaje svestan da je sa Lizinim odlaskom jedina mogućnost autentičnog ljudskog kontakta zauvek izgubljena i da se u životu u tom pogledu više ničem ne može nadati.
Završni prizor romana u kome vidimo filozofa iz podzemlja kako pod turobnim svetlucanjem fenjera svodi svoj poslednji životni bilans upravo upravo je magistralna. Dve središne tačke ovog poraznog svođenja računa vredi posebno istaći. Prvo saznanje glavnog junaka tiče se goleme moći sebičluka u njemu samom. Uverivši se prethodno da Liza nije uzela novac koji joj je on tutnuo u ruku, filozof iz podzemlja kaže kako je do te mere bio egoist i do te mere nije poštovao ljude da mu ni na pamet nije palo da je Liza sposobna za neki plemeniti gest.
A malo zatim, razmišljajući o tome kako je besmisleno juriti za tom ženom, koju je tako ponizio i uvredio, junak Dostojevskog kaže: „Zar ću je ja usrećiti? Zar nisam danas opet, po stoti put, video koliko vredim?”
Tako se motiv izgubljenog samopoštovanja još jednom javlja na kraju knjige. Time se psihološki portret glavnog junaka definitivno zaokružuje. Gubitak samopoštovanja kao ono najdublje, eksplozivno jezgro iz koga proističe prekomerna potreba za odmeravanjem i agresivnošću, predstavlja glavno obeležje psihološke dimenzije lika filozofa iz podzemlja.
Na ovakvim psihološkim pretpostavkama pisac temelji i završnu poruku svog romana, koja po mnogo čemu odgovara onome što će kasnije činiti značenjsku okosnicu Krotke. Prekomerna težnja za važenjem ima u junaku Zabeležaka nešto fatalno. Ona obuzima filozofa iz podzemlja slično kakvoj prirodnoj, elementarnoj sili. Otuda i neminovni trijumf egoizma, a samim tim i nemogućnost svake autentične komunikacije među ljudima.
Prema tome poenta knjige isključuje bilo kakvu pozitivnu, optimističku perspektivu u hrišćanskom ili nekom drugom smislu te reči. Razlog više da posumnjamo u tvrđenje samog Dostojevskog da su navodno „svinje cenzori”, izbacivši jedno mesto na kome je on izveo iz bogohulnih izjava svog junaka potrebu vere u Hrista, izmenili smisao romana.
Da je takvo mesto postojalo, u to se, naravno, može verovati. Međutim, u motivacijskoj mreži romana ono je moglo delovati samo kao oni fenjeri što svetlucaju kroz maglu vlažnog snega u završnoj sceni knjige, ili kao onaj Hristov zavet sa kraja pripovetke Krotka u razmišljanjima lihvara filozofa.
A što se tiče patosa slobode, on u kontekstu psihološkog portreta glavnog junaka, kao i celokupne radnje Zabeležaka, može biti samo podloga na kojoj se snažnije ističe ono robovanje elementarnim strastima i porivima, što čini pravu značenjsku okosnicu romana. Tako i ovim delom Dostojevskog dominira jedan heraklitovski shvaćen fatum. Zabeleške iz podzemlja, daleko od toga da budu neka pesma ispevana u slavu slobode, predstavljaju, u stvari, jednu mračnu i beznadežnu sagu o čovekovoj zavisnosti i potčinjenosti.
Nikola Milošević, Dostojevski kao mislilac, 1981.