Kada se zamenica u muškom rodu odnosi na nešto živo, akuzativ jednine biće jednak genitivu; kada se odnosi na nešto neživo, akuzativ će biti jednak nominativu.
– Pažljivo je pogledao čoveka ko(je)ga je sreo te večeri.
– Pažljivo je pogledao film koji su mu preporučili ranije.
U svojoj knjizi Srpski jezik : norma i praksa Rada Stijović navodi slučaj koji, kako kaže, gramatička literatura ne beleži, a na šta je prva skrenula pažnju akademik Milka Ivić (i na šta bi trebalo da obrate pažnju predavači srpskog jezika i pisci gramatika). Naime, govoreći o kategorijama živo/neživo sve gramatike ispuštaju iz vida da u kategoriju živo spadaju i biljke, a u kategoriju neživo imenice poput lutak, robot i sl., a u srpskom standardnom jeziku se kaže: Posmatra hrast (a ne hrasta); Puštao je zmaja (a ne zmaj) ili: Napravili su lutka (a ne lutak).
Rada Stijović onda postavlja pitanje šta je to što odlučuje kada će imenica muškog roda u jednini imati akuzativ jednak nominativu, a kada genitivu.
Očigledno nije dovoljno, zaključuje ona, reći da genitivski nastavak -a u akuzativu imaju imenice koje označavaju nešto živo. Potrebno je dodati da one označavaju nešto što je sposobno da se samo kreće, što je sposobno za voljnu, osmišljenu akciju (poput čoveka, konja, goluba, a nasuprot zidu, stolu ili hrastu).
U (pod)svesti govornika srpskog jezika živo je i ono što uverljivo podseća na čoveka (po obliku, sposobnosti, kretanju…). Zato se imenice poput robot, lutak, zmaj, vampir, vanzemaljac itd. dekliniraju kao imenica čovek.
Rada Stijović, Srpski jezik : norma i praksa, drugo izdanje, Čigoja štampa, Beograd, 2015.