Prvi deo teksta pročitajte OVDE.
Bulgakovljev svet „stvari po sebi” podeljen je na „oblasti” svetlosti, tame, uz međuprostor koji bi se mogao okarakterisati kao „čistilište”. Voland, kao jedan od predstavnika „više” stvarnosti, demonstrira prostorno- vremenske zakone koji u njoj vladaju – praznična noć u kojoj se odigrava bal kod Satane produžena je njegovom voljom, kao što je i mesto događanja, stan u Sadovoj ulici, preoblikovano po potrebi; pošto je događaj situiran u dimenziji idealnog, zaustavljanje vremena i transformacija prostora skriveni su od ograničenog pogleda „realnog” sveta. Apsolutna priroda Kneza Tmine izražena je njegovom suverenom pozicijom u svetu fenomena. Delovanjem đavola i njegovih pomoćnika uticaju nad-realnih događanja podležu i predstavnici relativizovane svakodnevice (Stjopa Lihodejev u magnovenju dospeva iz Moskve u Jaltu, konferansje Bengalski u sceni raskrinkavanja magije u Varijeteu ostaje bez glave da bi mu potom bila vraćena, Varenuha je pretvoren u utvaru, itd.), što predstavlja primer Volandove superiorne sposobnosti stvaranja čuda. Još jedna njegova karakteristika je moć sveznanja – on pogađa misli pripadnika „realnog” sveta, poznati su mu uzroci, tok i posledice dešavanja u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti (npr. Voland zna da će Anuška proliti ulje koje će biti uzrok Berliozovog pada pod točkove tramvaja). Ove crte Bulgakovljevog satanu postavljaju na istu visinu položaja sa božanskim.
Kao oznake idealnog vremena javljaju se u romanu prizori nebeskih svetila. U vreme prvog prolećnog uštapa u Moskvi se događaju zbivanja prouzrokovana Volandovom akcijom, kao i razgovor Pilatov i Ješuin u Jerusalimu. Pun mesec je u ovom slučaju apsolutna oznaka, koja ne samo da povezuje dve vremenske ravni već predstavlja, kao i sunce, svevideći pogled „odozgo”, u svakom vremenu prisutan i nepromenljiv. U tom smislu se prizori meseca nad Moskvom u kontrastu sa električnim osvetljenjem grada javljaju kao simbolička ilustracija opozicije večnost – prolaznost. Veštačka svetlost obeležje je sveta „pojava”, prizemnog, dogmatskog, te nije slučajan komentar Korovjova uoči bala kod satane da mesir jednostavno ne voli električnu svetlost . Ista distinkcija javlja se u povezanosti i sa drugim likovima: Ivan Bezdomni, u trenucima koji prethode njegovoj transformaciji od Berliozovog u Majstorovog „učenika”, razgovara sam sa sobom, posmatrajući čas sijalicu električne lampe, čas mesec – dve svetlosti simbolizuju starog i novog Bezdomnog.
Slična situacija uočljiva je pri pomenu pesnika Rjuhina: trenutak spoznaje sopstvene pesničke nemoći i bezvrednosti, tj. čas kada zabluda ustupa mesto istini, praćen je kontrastom prirodne ( u ovom slučaju sunčeve ) i veštačke svetlosti – Svitalo je, pa je svetlost još neugašenih uličnih svetiljki bila nepotrebna i neprijatna. Pod sjajem električnog osvetljenja odvija se zabava članova MASSOLIT-a u Gribojedovu. Ovaj parodični prikaz privilegovanog moskovskog intelektualnog vrha umnogome je sličan prikazu Volandovog demonskog bala (npr. i na jednoj i na drugoj svečanosti okupljanje grešnika započinje u ponoć, čuju se zvuci iste džez kompozicije ). Jednom rečju, pakao pripovedačev je komentar na skup poklonika etičkog i estetskog mraka svakodnevice, na događaj koji predstavlja zemaljski pandan balu što se odvija u apsolutnoj ravni, tj. sataninoj sferi tame.
Fantastična scena velikog bala uštapa daje uvid u sferu kojom gospodari Voland, i objašnjava jednu od njegovih funkcija. Danteova predstava pakla u Božanstvenoj komediji jedan je od podsticaja za Bulgakovljevu sliku sataninog bala. Iako u Majstoru i Margariti nije na snazi stroga hijerarizacija grešnika, u prilično iscrpnom spisku gostiju (…) – kraljevi, vojvode, plemići, samoubice, trovačice, lupeži i podvodačice, tamničari i varalice, dželati, dostavljači, izdajnici, ludaci, špijuni, zavodnici – biće da nedostaju samo Danteove pape. Ipak, u romanu izostaje opis mesta na kome duše grešnika provode večnost; „hladne crne čeljusti” kamina samo su kapija pakla, odakle utvare dospevaju na bal, transformišući se iz trulih lešina u otmene zvanice. U noći punog meseca na trulež pada opsena raskoši i dekadencije, mrak zamenjuje silna veštačka svetlost: zaslepljujuća svetlost je lila iz kristalnih grozdova, u pljusku svetlosti presijavalo se (…) drago kamenje, predvorje i stepenište su osvetljeni tako jako da oči zabole. U scenama bala prisutna je parodična slika moralnog raspadanja zaodenutog materijalnim sjajem. Kada lažnih svetlosti nestane, ostaje zadah kosturnice. Dubina tame odakle povorka grešnih dolazi samo se da naslutiti, ali jasno je da je demonska svetkovina kratak trenutak odmora od onoga na šta su seni u njoj osuđene.
Na pitanje o prirodi kazne za grešnike daje odgovor povest o Fridi (ona svakoga jutra pronalazi kraj sebe maramicu kojom je ugušila svoje dete), rekvizit kazne je onaj kojim je greh počinjen (podudarnost kazne sa grehom nalazimo u Danteovom Paklu). Voland, iako netradicionalni satana, gospodar je tradicionalnog pakla – tamne sfere večnosti, u kojoj su grešnici osuđeni na ispaštanje greha. U skladu sa mehanizmom pretvaranja greha u kaznu je i suđenje Berliozovoj glavi. U apsolutnoj ravni nadležan za kažnjavanje zla, Voland izriče presudu kojom pobornika teorije da se čovek posle smrti pretvara u pepeo i odlazi u nepostojanje, osuđuje upravo na nepostojanje. Time je obelodanjena moć đavola da ljudskoj duši, suštini bića, ukine postojanje, preobrazi je u nebiće, ali pritom on podiže zdravicu u čast postojanja, principa besmrtnosti koji važi u transcendentnom poretku, u sferi tame i svetlosti podjednako. Pokazuje se da mogućnost nepostojanja ipak postoji, ali ne kao zakonitost, kako je mislio Berlioz, već kazna određena prema načelu na koje se satana poziva: svakome će biti dato po njegovoj veri. Ovo načelo predstavlja parafrazu reči Isusa Hrista iz Jevanđelja po Mateju: „Po vjeri vašoj neka vam bude”, što je, kako navodi M. Jovanović, samo jedan od primera Bulgakovljevog korišćenja i preinačavanja jevanđeoskog teksta, u pravcu poistovećivanja Volandovih iskaza i akcija sa Hristovim. S obzirom na to da je Isus iz pomenutog jevanđelja jedan od prototipova sataninog lika, manje neobičnom deluje određena podudarnost Ješuinih i Volandovih principa. Međutim, iako je apologija postojanja jedno od načela zajedničkih obojici, ipak je Volandova osvetnička uloga ono što ga udaljava od Ješuine humanističke propovedi. Iz pehara u koji se pretvara glava nevernika satana ispija krv izdajnika, doušnika – barona Majgelja, koji je ništa drugo do u relativizovanom svetu otelovljen arhetipski izdajnik Juda. Dakle, odmazda za neverovanje i izdajstvo Hrista u rukama je đavola. Tome u prilog ide i činjenica da se Volandova misija odvija u vremenskom periodu koji je podudaran sa onim iz biblijskog predanja o stradanju i vaskrsenju Isusa Hrista.
Nadleštvo nad dušama grešnika i zadatak sprovođenja kazne je specifična funkcija Volanda kao predstavnika tamne strane Apsoluta. Kada je u pitanju tumačenje ljudske prirode, on, za razliku od Ješue koji optimistično propoveda da su svi ljudi dobri i da će na zemlji nastupiti carstvo pravičnosti, deli ljude na dobre i zle, pretpostavljajući, na osnovu „eksperimentisanja” i uvida u nesavršenu prirodu čoveka, da je takvo carstvo nemoguće ostvariti. Da je granica između zlih i dobrih povučena u transcendentnoj ravni jasno je na osnovu predstave o mestu određenom za sve grešnike, a ista je granica u svetu svakodnevice potencirana opet Volandovim delovanjem i njegovim stavom prema naslovnim junacima sa jedne, i pripadnicima mračne svakodnevice sa druge strane.
Kroz odnos prema Majstoru i Margariti, gde se Voland javlja u ulozi pomagača i spasioca izabranih, može se sagledati podudarnost principa predstavnika svetlosti i tame. Ličnost i njena sloboda su osnovni kriterijumi na osnovu kojih se naslovni junaci izdvajaju iz svakodnevnice i ulaze u krug Volandovog interesovanja. Satana potencira vrednost majstorovog stvaralačkog poduhvata – formulom rukopisi ne gore on izražava misao o besmrtnosti stvaralačkog principa, istinite i slobodne reči koja pripada večnosti. Očigledna je njegova osuda servilnosti i življenja u poniznom strahu od jačih – Margaritino dostojanstvo, koje odoleva Volandovom iskušenju, izaziva njegovo ushićenje: …tako i treba da bude! … i nikada ništa nemojte moliti! Nikada i ništa, naročito ne od onih koji su jači od vas. Sami će ponuditi i sami će sve dati. On ceni snagu njene ljubavi, razume prirodu ljubavi uopšte, što dokazuje stavom da … onaj ko voli treba da podeli sudbinu onoga koga voli. Kada je o praštanju reč, Voland naglašava da ono nije u okvirima njegove nadležnosti, ali ne staje na put Margaritinom milosrđu u opraštanju greha Fridi. Druga ustanova, nadležna za milosrđe, je, svakako, Ješuina sfera, čije zakonitosti moraju biti poštovane i u sataninoj oblasti, što govori o međusobnom uvažavanju i usklađenosti funkcionisanja transcendentnih upravnih sektora.
I u slučaju Pontija Pilata, pokazaće se da oproštaj dolazi iz ravni svetlosti, ali opet uz saradnju sa poglavarom tame – Voland kaže da je za Pilata molio onaj sa kim bi on toliko želeo da razgovara, tj. Ješua Ha-Nocri. Pokroviteljstvo Kneza Tmine nad Majstorom i Margaritom usmereno je ka njihovom prelasku u ravan večnosti, i predstavlja odbranu principa ljubavi, hrabrosti, istine. Odluka o njihovoj konačnoj sudbini donesena je saradnjom predstavnika svetlosti i tame; ono za šta Ješua moli, a Voland nudi izabranima kao mesto večnog boravišta, je mir, koji predstavlja neku vrstu međuprostora između dve večne sfere, uz otvorenu mogućnost kretanja ka svetlosti.
Sa druge strane, u granicama svakodnevice ne dolazi do važnijih izmena posle dodira sa predstavnicima uslovnog sveta. Na Moskovljanima se, osim statusnih promena, ne mogu uočiti bitne karakterološke metamorfoze nakon susreta sa đavolom; jalova svakodnevica (sa izuzetkom bivšeg pesnika Ivana Bezdomnog) ostaje suštinski nepromenjena. Međutim, transcendentni poredak počiva na načelu pravičnosti i sređenosti, ta misao izražena je Volandovim uverenjem: Sve će biti po propisu, na tome počiva svet, i dokazana sudbinom Pilatovom, kao i Majstorovom i Margaritinom. Najzad, zar ideja kosmičkog ustrojstva u kome, kroz saradnju ustanova svetlosti i tame, pravda biva zadovoljena, nije bila neophodna Bulgakovljevoj nepravdom progonjenoj umetnosti?
U fantastičnoj sceni leta nad Moskvom, tj. odlaska Volanda i svite sa Majstorom i Margaritom, kroz opis transformisanog obličja demona, simbolika mesečine se javlja u kontekstu opozicije istina-privid: Kada im je u susret počeo da se pomalja iza ivice šume purpuran i pun mesec, nestale su sve varke, sručile se u močvaru, utonula je u izmaglici nepostojana čarobna odora. Korovjov Fagot gubi svoje „cirkusko odelo” i manire lakrdijaša, prikazujući se kao demon-vitez koji se nikada ne osmehuje, a na sličan način mesečeva svetlost menja izgled Behemota i Azazela, otkrivajući njihove pojave kakve jesu u ravni večnosti. Ispostavlja se da je komedijaško ponašanje Korovjova među Moskovljanima vid kazne za neuspelu dosetku, a prema već pomenutom mehanizmu, kazna je diktirana prirodom greha, te je on na šalu prinuđen. Ovaj vitez se jednom nesrećno našalio … njegov kalambur o svetlosti i tami nije bio na mestu…, objašnjava satana, što ukazuje na to da on kažnjava i najmanje ogrešenje o ozbiljnost večnih principa.
U razgovoru sa Matejem Levijem, u kome se odlučuje o večnom boravištu za Margaritu i Majstora, Voland govori o nužnosti prisustva tame. U dijalogu ispunjenom netrpeljivošću, satana izražava prema Ješuinom učeniku prezir, ali on nije usmeren ka Ješui i sferi svetlosti, već je izazvan Levijevim neprijateljskim stavom. Voland kaže: Budi tako dobar pa razmisli o pitanju: šta bi činilo tvoje dobro da nije zla i kako bi izgledala zemlja da sa nje nestanu senke? Jer senke bacaju predmeti i ljudi. Evo senke moje špade. Ali postoje i senke drveća i živih bića. Da nećeš možda da zguliš celu zemaljsku kuglu i sve živo zbog tvoga prohteva da uživaš u goloj svetlosti? Glup si! Postojanje svega živog uslovljava postojanje senki, apsolutna svetlost u zemaljskoj ravni značila bi ukidanje ljudske egzistencije, nesavršene po svojoj prirodi, te samim tim uslovljene da u sebi sadrži i za sobom ostavlja sen.
Slično Bulgakovljevom đavolu, i kod Dostojevskog nečastivi, tj. priviđenje Ivana Karamazova, daje prigovor na ideju sveta bez prisustva njegovog delanja: Kad bi na zemlji bilo sve blagorazumno, onda se nikad ništa ne bi dogodilo. (…) Kakvo bi zadovoljstvo bilo bez patnje? Sve bi se pretvorilo u jednu beskonačnu molitvu, bilo bi sveto, ali i dosadno. Međutim, geslo nečastivog sa maskom ruskog intelektualaca, koji po dužnosti svog položaja čini nerazumne stvari, tj. izaziva greh da bi moglo biti događaja, je: Satana sum et nihil humanum a me alieneum puto, pa je očita razlika između ovog i Volandovog principa osude ljudskog greha.
Pitanje – šta bi činilo dobro da nije zla – ne predstavlja devalvaciju dobra i uslovljavanje njegove svrhe postojanjem zla, već Volandov realističan pogled na stvarnost kao ravan konstantnog sukoba i smenjivanja suprotnih principa.
Ilustraciju reči đavola o svetlosti i senkama na zemlji predstavlja prizor njegovog mača koji pod svetlošću zalazećeg sunaca baca sen: Njegova dugačka i široka špada bila je zabijena vertikalno između dve razmaknute ploče na terasi, tako da je predstavljala sunčani sat , a ova simbolična slika otvara i pitanje odnosa opozitnih kategorija prolaznog i večnog. Odbrojavanje vremena sa aspekta Apsoluta, sunčanim satom koji obrazuju sunčeva svetlost i satanin mač (kao oznake večnog – božanskog i demonskog), potencira prolaznost zemaljskog. Volandov pogled na grad sa terase jednog od moskovskih zdanja je pogled sa visine večnosti na kratkotrajnu ovostranu egzistenciju: Voland nije skidao pogled s neobuhvatne gomile palata, džinovskih kuća i kućeraka osuđenih na rušenje. Ipak, nasuprot propadljivosti materijalnog nalazi se neprolazna vrednost zdanja ljudskog duha, što potvrđuje Majstorov roman utisnut u večnosti.
Senka špade, koja se lagano i neumitno produžava, približavajući se sataninim nogama, najavljuje nadolazeću pomračinu, koja će, u trenutku Volandovog odlaska, prekriti čitav grad. Paralelizam prizora nepogode nad Moskvom i nepogode nad Jerusalimom nakon Ješuinog pogubljenja upućuje na zakonitost vidljivu sveobuhvatnim pogledom pripadnika „više” egzistencijalne sfere, na princip cikličnog ponavljanja, poput kretanja kazaljke sunčanog sata. Uskoro će nepogoda, poslednja nepogoda, ona će dovršiti sve što treba dovršiti i krenućemo na put, kaže Voland. Tama koja nailazi sa zapada, poslednja je jer označava završetak jednog perioda i trenutak svođenja računa: otpušten je greh Ješuinom sudiji, određena je sudbina Majstora i Margarite; na moskovski svet se, kao pretnja, ali i pročišćenje, obrušava oluja u kojoj kao da svega nestaje. Nakon katarzičnog pljuska pojavljuje se duga koja, uz „izlomljeno sunce u hiljadama prozora”, ukazuje na otvorenu mogućnost iskupljenja.
Autor: Zorana Popović