Prilog duplo potiče od latinske reči duplus, koja znači „dvostruk”. Otuda i duplirati „udvostručiti”, u duplikatu, „u dva primerka”, dupleks stan „stan na dva nivoa” itd.
Pridev dupli, -a, -o označava da je nešto dva puta veće, deblje, više, duže, ili da je u dva primerka, iz dva dela: duplo dno, duplo radno mesto, dupli espreso, dupli aršini, dupla traka auto-puta itd.
Prilog duplo, kada je upotrebljen sam, bez drugog priloga iza sebe, takođe označava da je nešto dva puta urađeno, ili da nešto dva puta duže traje i sl. (Neću ti platiti duplo. Radila je duplo). Dakle, osnovno značenje priloga duplo jeste „dva puta”. Možemo bez promene značenja reći i: Neću ti platiti dva puta. Dva puta sam dolazila itd.
Iz ovoga vidimo da sintagma dva puta znači „dvostruko više”, veće, deblje i sl. Ali nešto može biti i dva puta manje, tanje, niže, lakše, uže, ako to kažemo dodavši odgovarajuću reč uz sintagmu dva puta. Tako je i sa duplo. Duplo može biti i veće, deblje, više, teže, ali i manje, tanje, niže, lakše.
Možemo, znači, reći i duplo manje i dva puta manje, kao i upola manje, a i dvostruko manje.
Dodali bismo samo da prilog duplo pripada, pre svega, razgovornom jeziku i da bi u drugim vidovima izražavanja prednost trebalo dati nekom drugom izrazu.
Rada Stijović, Srpski jezik : norma i praksa, drugo izdanje, Čigoja štampa, Beograd, 2015.