Ideologija Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (1821–1881), koju je razvijao u svojoj publicistici i njegovo religiozno narodnjaštvo nalaze se u protivrečnom položaju sa ideologijom, koja se, u vidu nikad do kraja razrešive zagonetke, skriva u njegovim romanima. Javna ideologija Dostojevskog (iskazana u njegovim političkim spisima i u Dnevniku) umnogome se ne poklapa sa njegovim otkrovenjima o čoveku (iskazanim u njegovim romanima).
Veliki broj interpretatora književnog opusa Dostojevskog najdublju poruku njegovog dela traži u onome što bismo mogli nazvati ideološkom ravni značenja teksta. Neki su suštinu celokupnog stvaralaštva Dostojevskog videli u otkrovenjima o Hristu, o besmrtnosti i pravoslavlju ruskog naroda, pridajući veliki značaj njegovoj javnoj ideologiji, koja je sva bila u službi jačanja samosvesti, snage i vere ruskog naroda.
Sa druge strane, oni koji Dostojevskog čitaju u psihoanalitičkom ključu, ideju o sveopštoj odgovornosti čoveka – pojedinca za sve i u svemu – jednu od vodećih ideja u njegovim delima – ne posmatraju u smeru hrišćanskog učenja, već tumače insistirajući na osećanju bezrazložne krivice koju je Dostojevski imao u postepileptičkom periodu, pa zaključuju da ovo preterano osećanje krivice kod Dostojevskog treba razumevati kao neki vid griže savesti zbog preterane mržnje prema ocu, dakle – kao njegov podsvesni greh. Na sličan način tumačena je i nesrazmera između osećanja krivice nekog književnog junaka i prestupnog čina koji pisac pripisuje tom autoru, kakav je, na primer, slučaj u Karamazovima sa Dimitrijem Karamazovim i Ivanom Karamazovim.
Neki su u Dostojevskom, pre svega, videli velikog psihologa, čija je osnovna preokupacija bila razotkrivanje „podzemne” psihologije. Dela Dostojevskog čitana su i kao romani u kojima je dominantna pesimistička filozofija pisca.
Ovo stalno prisutno razmimoilaženje u kritičkim interpretacijama stvaralaštva Dostojevskog logična je posledica velikog bogatstva i višedimenzionalnosti njegovih ideja. Iz onoga što Dostojevski piše račva se mnoštvo misaonih linija, izvedenih na način kao da su baš one vodeća misao autora, pa se njima svako može koristiti, upotrebljavajući ih za svoje ciljeve i argumentaciju sopstvenih stavova. Tako svaki zaključak zavodi svojom ubedljivošću, a misao Dostojevskog stalno ostaje neotkrivena u potpunosti, do kraja.
Dostojevski lepotu ne vidi u Božjem miru, već u dubokim protivrečnostima, koje su sastavni deo čovekove prirode. Ono što je privlačnije od sveta lepote i harmonije – to su ljudski padovi i disharmonija života. Pišući o Dostojevskom, Lav Šestov kaže: „Ako bacimo pogled na svetsku književnost, videćemo da ničiji pogled u nju nije bio uperen sa takvom prodornošću u uzroke te disharmonije kao pogled pisca o kojem govorimo. Stoga, usred svekolikog haosa njegovih dela, mi ni kod jednog drugog pisca nećemo naći takvu celovitost i potpunost; postoji nešto bogohulno u njemu, a ujedno i religiozno. On ne bira nijednu sliku iz prirode da bi joj se divio i da bi je reprodukovao; njega interesuju samo šavovi kojima su spojene sve te slike; on se, kao hladni analitičar, zagleda u njih i želi da sazna zašto je ceo lik Božijeg sveta do te mere izopačen i nepravilan”. (Lav Šestov, Prevazilaženje samoočevidnosti)
U toj analizi, kod Dostojevskog je gotovo uvek sačuvan princip ljudske individualnosti. Iako okrenut unutrašnjem i mističnom, on se duboko razlikuje od onih mističara kod kojih iščezava pojam o čoveku kao individui i sve se gubi u božanskom jedinstvu. Dostojevski odbacuje monizam i zalaže se za pluralnost čovekovog bića. Kod njega se čovekova ličnost nikada ne guši u Božanstvu. On uvek, baš zato što je hrišćanin, vodi spor sa Bogom o sudbini čovekove ličnosti.
Do kraja preokupiran čovekom, njegovom sudbinom i njegovim mestom u toku istorije, Dostojevski je sve spoljašnje stavio u drugi plan i okrenuo se unutrašnjem i religioznom. Vezavši se za neumitno zlo koje se krije u ustrojstvu sveta, Dostojevski je izgradio umetničku kritiku ideje da se uz pomoć razuma pruži mir čoveku i ukine patnja. Ovakva kritika prožima u manjoj ili većoj meri sva njegova dela, a prvi put je iskazana u Zapisima iz podzemlja. Dostojevski kaže: „Pa, razume se: prirodni zakoni, zaključci prirodnih nauka, matematika. Čim ti, na primer, dokažu da si postao od majmuna, nemaš da se mrštiš, već da primiš to za gotovo. (…) Šta i možeš drugo? Zato što je dva puta dva – matematika. Pokušajte da se bunite! (…) Gospode Bože! A šta se mene tiču zakoni prirode, i aritmetika, kad se meni, zbog čega bilo, ti zakoni i dva puta dva ne dopadaju?” Čovek iz podzemlja je u potpunoj samoći, razmišljajući o samom sebi i o istoriji, došao do negacije ideala racionalnih utopista: „Razum je ipak samo razum i zadovoljava samo razumne čovečje sposobnosti (…) A život naš, ako u svom ispoljavanju i ispada često tričarija, ipak je život, a ne izvlačenje kvadratnog korena (…) Šta zna razum, razum zna samo ono što je uspeo da iskusi; (ponešto, možda, neće nikad doznati; to, istina, nije uteha, ali zašto opet da se to ne kaže) dok čovečja priroda dejstvuje u celini, svim onim što u njoj postoji i svesno i nesvesno, i kada i lažem, ipak živim.”
Ono što je drugačije od racionalnog jeste mistično. Sve ono što je nepristupačno moći nauke može biti shvaćeno jedino posredstvom religije. Zato se Dostojevski u drugom i glavnom periodu svoje književne delatnosti, počevši od Zločina i kazne, sve intenzivnije interesuje za problem mističnog i religioznog.
Dostojevski vrlo dobro zna kako se za pitanja koja njega interesuju malo oslonca može naći u otkrićima čovekovog uma; zato ne traži uporište u razumu i nauci. Lav Šestov konstatuje da su čovek iz podzemlja i Dostojevski jedno te isto i kaže da Dostojevski svojim sopstvenim očima vidi „ružno pače”, dok „tuđim” nekim očima vidi „prekrasnog labuda”; stare oči traže dokaze, a novim očima nije stalo do glasa razuma, jer one ne nude više znanje nego veru; međutim, razum ne priznaje autonomiju vere i zahteva da vera, ukoliko hoće da bude priznata, mora da bude dokazana. (Lav Šestov, navedeno delo)
Čoveku nije dato da otkrije tajnu i istinu. Činjenica da se postojanje Boga ne može naukom dokazati ne osporava Njegovu egzistenciju. Čovekov um, koji je predodređen da poima samo tri dimenzije, ne može da zaključuje postoji li Bog ili ne. Upravo vera koja se nije oslanjala na razum kao spoljašnji autoritet bila je veliki izazov za Dostojevskog.
Kod Dostojevskog je sve o čemu piše usredsređeno na čoveka – na ljudsku prirodu, psihologiju i karakter; tako da je pitanje o Bogu usko povezano i neodvojivo od pitanja o čoveku. O ovim dvema temama nemoguće je raspravljati odvojeno.
Autor: Zorana Pejković
Pročitajte i Religioznost Dostojevskog.
Izvor slike: wikipedia.org