Milan Rakić je 1905. godine postavljen za pisara druge klase konzulata u Prištini. Neposredno pred odlazak u Prištinu, pesnik se bio venčao sa Milicom Kovačević, ćerkom poznatog istoričara Srpske kraljevske akademije, Ljube Kovačevića.
Godine 1909. Rakić biva postavljen za šefa konzulata. U to vreme završiće svoj poznati ciklus pesama „Na Kosovu”.
Sa stanjem na Kosovu Rakić je bio veoma dobro upoznat i pre dolaska na Kosovo; sa anarhijom, proterivanjima, ubistvima, ponižavanjima koje su Turci i Šiptari svakodnevno činili. Međutim, pesnik je, kako je primetio doktor Vojislav Đurić, imao izuzetnog smisla za realističku politiku. Povezujući se sa prosvetnim radnicima, zanatlijama, seljacima, počeo je da razvija organizovanu akciju za buđenje nacionalne svesti. Kultura i obrazovanje doneli su mu neverovatan ugled i poštovanje evropskih diplomatskih predstavnika, a njegovo smelo držanje omogućilo mu je ugled kod Turaka, kao i veliku privrženost sunarodnika.
Kako je Rakić živeo na Kosovu najbolje opisuju reči koje je nad njegovim grobom izrekao učitelj Gapić:
„Na Kosovu, u manastiru Gračanica, priređen je sokolski slet na dan sabora Velike Gospojine. Stigli su sokoli iz Skoplja, iz Velesa i Kumanova, a tu su i sokoli iz Prištine. (…) Tu su građani: Srbi i Turci. Komandant vojske postrojio je vojnike da posmatraju vežbe. Prisutan je i konzul Milan Rakić u uniformi srpskog diplomatskog predstavnika, u koga su uprte sve naše oči. Najedanput kumanovska sokolska muzika svira Rado ide Srbin u vojnike, vežbači su u harmoničnom pokretu, naša srca sve jače kucaju, tela podrhtavaju i trepere, diže se kosa na glavi, a suze samo kaplju, ne verujemo da je stvarnost ono što gledamo. Završavaju se vežbe, komandant turske vojske, brigadni general Dželel-bej prilazi Milanu Rakiću, čestita uspele vežbe, okreće se mladom učitelju Stevanu Tubiću i sa nekoliko reči izražava svoje divljenje. Turci su bili zapanjeni, Milan Rakić je trijumfovao, jer je ovo bilo njegovo delo…”
Fotografija je preuzeta sa sajta www.nacionalnarevija.com.
Govor učitelja Gapića – Radovan Popović, Žudnja za frakom, 2011.