Krv i sperma. Erekcija i revolucija. Nekoj počna…
U svojoj spoljašnjoj manifestaciji, umetnički posmatrano, krajnje erotski decentan lik, ali, po unutrašnjoj koncepciji, možda jedan od najstrastvenijih i u erotsko-vulgarnom smislu najuzbudljivijih „sirovih” likova srpskog realizma. Volšebniku niskih strasti potreban je samo glas, kako bi u Sofki probudio transcendentalno sećanje na pakleno blaženstvo nečiste krvi. I to strasno, ludo, da se Sofki vrat, vratne žile od takvoga njegovog glasa ukočiše i sva ona poče da trne. Ukrštaj grčevitog bola starozavetnog Lota i astralne lepote ljubavnog zanosa u jednom liku učinili su da gazda Markov dodir Sofkinog ramena uđe u anale svetske literature.
Oseti kako iz one njegove ruke pojuri i čisto je preseče tako jaka vrelina, i, sa njom, tako neko čudo, nikada do tada neosećano osećanje. Na užas oseti kako joj se ispod njegove ruke odjednom, silom, protiv njene volje, poče polovina da uvija, i prsa joj, kako živa, tako uzdrhtaše i poleteše.
Majstorstvo u prikazivanju erotskog dodira, koji dovodi do prave erotske ekstaze, a ni reč o erotici. Bez nagosti, vulgarnosti, krajnje suptilno umetnički oslikana najstrastvenija scena prepoznavanja nečistih krvi. Ne samo prepoznavanja već i suštinskog poimanja ONOG njenog, i ONE Sofke od strane nečiste krvi gazda Markove.
Neočekivana intuitivnost Markovog unutrašnjeg bića, tačnije nešto „nepoznato” suprotstavlja se snazi seksualnosti u njenom ostvarenju, i ne dozvoljava „ključu” da otvori kapije Sofkinih nečistih podzelja. Potencijalno Markovo delanje, tj. ostvarenje seksualne želje kao cilj žudnje, dovelo bi do usporavanja Sofkinog napredovanja, do stagnacije i pasivnosti lične i društvene. Ostvarenje koitusa dezavuisalo bi celost njenog bića, i pretilo da ozbiljno ugrozi egzistenciju ONE, čuvene Sofke. Činom seksualnog opštenja sa gazda Markom, Sofka bi nastavila tradiciju snohačestva i permanentnog prenošenja i nasleđivanja nečiste krvi. Izgubila bi jedinstvenost i postala slična Markovoj ženi, majci . . . bila bi kao „one druge”, „sve ostale”. Tek tada bismo, u pravom smislu te reči, mogli da govorimo o Sofkinom sudbonosnom, suštinskom padu i njenoj svepripadnosti donjem, nižem, trivijalnom svetu, koji je sinonim za greh, razvrat i nemoral.
Istinsku legitimnost ravnopravnog člana, nove nečistokrvne zajednice, zahvaljujući Markovoj intuiciji i želji da sačuva jedinstvenost i fatalnost mita, Sofka nikada nije dobila. Sirovost spoljašnjeg Markovog bića, i neverovatna sofisticiranost njegovog unutrašnjeg bića učinili su mogućim egzistenciju mita u budućnosti, jer je Sofka samo kao takva, neokrnjena, neponovljiva, van već ustoličine tradicije snohačestva, mogla da rasplamsa, do granice nepojmljivog, nečistu krv gazda Markovu.
Bez tendencije Markovog unutrašnjeg bića da konkretizuje platonski most između unutrašnjeg njegovog i unutrašnjeg njenog, bez rušenja dvaju zidova, bez otvaranja kapije, prisustvujemo spiritualnoj erotici koja nas vodi pravo nebeskom Erosu. Tako Eros pokazuje i svoje drugo lice, moć da se transformiše negirajući čulnost i požudu, u njihovom najnižem kontekstu. Eros stupa u službu produhovljenja ljubavi, delujući tako što se iz njenog blaženstva, iz opojnog ljubavnog zanosa, pokrene neka selektivna snaga duha, koja, u ovom slučaju, za rezultat ima čist, dematerijalizovan i nikad ostvaren koitus. Stanković nam kroz neodnos, u seksualnom kontekstu, daje jednu spiritualnu i metafizičku dimenziju erotskog.
Stiče se utisak da Marko sve vreme, u kolotečini nečiste krvi, traži svoju mitsku polovinu, čije prisustvo oseća, bez mogućnosti njenog jasnog definisanja. Marko je istovremeno i izaslanik kulturno-društvenog principa koji, ne svesno, već intuitivno, pravi revolucionarni korak, distancirajući se od porodične tradicije snohačestva, i time kao kulturni poslenik uvodi red u nered koji je priroda prepustila slučaju. Onda kada je pronašao svoju Sofku (svoju mitsku polovinu), Marko žrtvuje sopstvene nagone u ime kulture, koja u njegovom primeru trijumfuje nad prirodom. Krajnje ispunjen i fasciniran Sofkinim postojanjem, istovremeno i ograničen intuicijom svog unutrašnjeg bića i svojim nad-ja, a delom i njenom kastrirajućom lepotom, poput poslednjeg očajnika, iz straha da ne nestane, i zbog nemogućnosti materijalizacije i artikulacije svojih strasti, uzvikuje:
Kapiju, bre, zatvarajte, kapiju zamandaljujte, da niko, niko… Ah! Ah!
Fizičko izolovanje Sofke – kapijom – obezbediće, bar donekle, Markovom raspamećenom biću izvesni smiraj; jer, ograđena kapijom, ONA Sofka, i njeno, za Marka, jedva pojmivo eterično postojanje, neće iščeznuti. Markovi uzdisaji nakon zatvaranja kapije (koje treba da siboliše i potpunu pripadnost Sofke jednom seljačkom svetu) ukazuju na iluzornost tog postupka, i njegovu svest o krajnje očajničkom, ali, u tim ekstatičnim trenucima, jedinim mogućim rešenjem.
Međutim, simbolički gledano, očajnički krik Markov upućen je onome koji poče, onome koji je, za razliku od Lota, sigurno imao izbora, pa je samim tim i mogao da izbegne kob nečiste krvi. Vapaj upućen prvom, pa i svim ostalim precima, kao molba, kao preklinjanje da zajedničkim snagama zatvore njegovu kapiju, prekinu tradiciju, makar i po cenu Markovog života. Šire posmatrano, potencijalno spajanje Markove nečiste krvi i Sofkine nečiste krvi imalo bi apokaliptičke razmere, jer ne bi podrazumevalo samo Sofkino suštinsko izjednačavanje sa nižim svetom već i metafizičko izjednačavanje njenih i njegovih predaka. To joj hadži-Trifun nikada ne bi oprostio.
Pored erotskog ushićenja i donekle suštinskog ispunjenja, lepota Sofke u gazda Marku budila je i izrazitu agresivnost njegovih čulnih nagona. Rasplamsala je njegov tanatos, biološki nagon koji vodi ka sopstvenoj destrukciji; a u isto vreme pomogla mu je i da eksplicitno krikne nad porodičnim prokletstvom nečiste krvi: Ah, ah psu, bre, krvniče bre, stari deda Mitre! Ah, majko, ah kurvo! Ah, otac, ah proklet. . . Ah! Zar vi, bre. . . To je upravo i trenutak Markovog javnog deklarisanja o nepripadnosti sopstvenoj zajednici. Markova fizička izolacija i odvojenost u sopstvenoj kući, ono njegovo dozidano sopče opremljeno kovčegom i katancima, koji, pre svega, imaju cilj da oslikaju jednu krajnje hermetičnu atmosferu i da nagoveste njegovo nepripadanje toj istoj kući, sibol su Markove želje za duhovnom i fizičkom separacijom.
Očigledna je podvojenost njegovog bića – unutrašnje biće željno separacije radi individualizacije, i spoljašnje biće, upotrebljivo i važno, koje nije ništa drugo do konstrukcija jednog i suviše otvorenog seljačkog sveta. Otvorenost i tarnsparentnost delanja tog seljačkog sveta bili su osnovni obrazac kulture življenja. Kulturološki gledano, stalna potreba za spoljašnjom manifestacijom rada i života, njihova odvojenost od kuća, rastureni sa stokom po planinama, pašnjacima, zatim međusobna dostupnost, jeste odlika otvorene, ali i krajnje primitivne svesti. Međutim, pored fizičke otvorenosti, mnogo važnija je spoljašnja manifestacija njihovog skrivenog delanja. Svi, iz celog sela, kao da su od jednog oca, matere, od jedne kuće, a ne iz čitavog kraja.
Surovim poigravanjem sa vremenom, prikazivanjem onog arhetipskog, rudimentarnog, paganskog, Stanković nas vraća na sam početak i na jedinstven način pokazuje koliko je, u stvari, došlo do suštinske emancipacije od vremena početnih, u kojima se, bez čovekove svesti o grehu, moralnim normama, stupalo u telesne blizine iz najpraktičnijih mogućih razloga. Kako svi oni, seljaci, da bi što više radne snage imali, ženili svoje sinove još kao decu, uzimali za njih odrasle devojke, već dosta u godinama, sposobne za svaki rad. I to se radi oduvek, s kolena na koleno. Niko to nije smatrao za uvredu, greh; ni docnije, kad sinovi porastu. Ništa to nije. Imaće i oni, sinovi, kad, imaće i oni svoje snaje. . . Da ironija bude veća, isti ti seljaci gradili su i nametali moralne norme, postavljali pravila funkcionisanja patrijarhalne zajednice, izgrađivali religioznu svest, i sami nesvesni da time postavljaju čvrst zid i okreću leđa vremenima prošlim. U svojoj beslovesnosti, taj seljčki svet zaboravlja da samo jedan trenutak može dovesti u pitanje hiljade i hiljade godina emancipacije; Markovi seljaci, bez prave svesti o tome, jednim korakom izmeštaju sebe i vraćaju se na nultu tačku, kada se ne zna ni staro, ni mlado, žena, snaja, strina, ili kakav rod, postajući kolektivno muško i kolektivno žensko. Oni, zapravo, svedoče o neprekidnoj čovekovoj potrebi da se, zarad arhetipskog sećanja na slobodu, strmoglavi još dublje u samo blato, zaroni u prljavštinu, ne bi li iskopao i okusio đubre bez razmišljanja o mogućim konsekvencama tog zaronjenja, i bez potrebe za estetskim ispunjenjem svoga bića.
Međutim, ono što suštinski odvaja gazda Marka od takvog sveta, kome on, fakat, pripada jeste razarajuće razmišljanje i postojanje svesti o kobnosti takve jedne potrebe. Svest o retardacionoj ulozi mehanizma nečiste krvi u daljem procesu evolucije tog sveta ne dozvoljava Marku da i suštinski pripada svojoj zajednici. Pored toga, Marko, za razliku od svojih seljaka, ima prefinjen osećaj za lepo i privilegiju da spozna da se do estetskog ne dolazi nadraživanjem najnižih prostora. Karnevalska erotoika, pregršt osećanja, emocija, razmišljanja i strasti, raspaljene pićem, i sve to na jednom prostoru, za relativno kratko vreme izazvalo je u Marku takvu konfuziju koja onemogućava ma kakvo delanje, kao i fuziju libidonoznog i agresivnog nagona. Raspamećenost Markovog bića kulminiše u trenutku kad nožem ranjava svog alata, ne bi li tim činom simbolično pokušao da uništi ono animalno, svestan da je i taj atak, opet, očajnički i iluzoran postupak jednog nikad shvaćenog revolucionara.
Da apsurdnost bude veća, uloga velikog bata Marka (bata Marko, šire gledano, može se shvatiti i kao aluzija na incest), koja mu je nametnuta od strane neorganizovanog i, stiče se utisak, izopštenog sveta, obavezala je Marka na čuvanje i zaštitu sveta kome on suštinski nije pripadao. Tragičnost takvog jednog sveta plemenske svesti ogleda se i u njihovoj epskoj potrebi za stvaranjem vođe, idola, zaštitnika, čijom smrću i nestankom postaju kao neki siročići ostavljeni svakome, celom svetu, na milost i nemilost. Ne posedujući svest, čime se do granice paradoksalnog ironizuje njihova tragičnost, da oni suštinski nikada nisu imali, u pravom smislu te reči, epskog vođu i zaštitnika. Kako bi ih poštedeo krajnje destruktivnog saznanja, Stanković ih ostavlja u neznanju, oduzimajući im dimenziju dubljeg spoznanja Markovog čina kidanja zavoja.
Markovo kidanje zavoja možemo tumačiti na dva načina – kao čin žrtvovanja, i čin pročišćenja. Dopuštanjem da se rana otvori i krv bljune, Marko, šire gledano, prinosi sebe kao žrtvu precima protiv čijeg poretka se pobunio, a sa druge strane, on se oslobađa nečiste krvi, puštajući je da bljune, i na taj način se, između ostalog, bukvalno odriče sveta kome pripada. Pre prelaska u jedan novi prostor, pre definitivnog zatvaranja kapije, Marko, u širem kontekstu gledano, sam sebi biva exsekutor testamenti u cilju egzorcizma nečiste krvi.
Svi smo mi pomnogo Sofka, pomnogo Marko. U svima nama jeste ono arhetipsko sećanje i potreba za slobodom, ona mnogovekovna nečista; nečista krv i potreba zaronjenja u istu, ona svest iskonstruisana od strane patrijarhata i žrtva prineta njemu, ona sirova vulgarnost i suptilna erotika, onaj incest, ono dete Jusufovo, ono stanje greha i svest o njemu, ona epska potreba za vođom i slepa pokornost istom, ono neznanje o nepripadnosti vođe, ona otvorenost, ono hadžijsko, ono seljačko, ona separacija, ono otvaranje kapije bez želje da porušimo zid, ono piće, one puške, oni hanovi. . . ona krv i potreba da je pustimo da bljune – sve ovo, između ostalog, jeste deo našeg nacionalnog identiteta.
Autor: Dušan Blagojević