Lako je primetiti da glavni junaci romana Dostojevskog mnogo diskutuju i razmišljaju, a vrlo malo jedu. Međutim, sećanja prijatelja i članova porodice pisca svedoče o tome da je ruska kuhinja uvek zauzimala posebno mesto u njegovom svakodnevnom životu. U kući Dostojevskog neka jela su imala poseban status i njihovo posluživanje bilo je prava ceremonija.
Prema sećanjima Ane Grigorjevne Dostojevske, druge piščeve žene, „muž je voleo rusku kuhinju”. Fjodor Mihailovič je često tražio da mu se pripremaju jela koja su u to vreme bila popularna u Sankt Peterburgu. Među njima se izdvajaju: moskovska soljanka (čorba koja za osnovu ima mesni buljon sa sitno seckanom kobasicom, kupusom i kiselim krastavcima), pohovani teleći file, rastegaji (pecivo sa otvorom sa gornje strane i različitom vrstom nadeva), podove piroške (posne piroške sa graškom, repom, usoljenim pečurkama i drugim nadevom).
Osim toga, Dostojevski je imao dosta originalnih gastronomskih navika. Tako je, prema sećanjima njegove žene, veoma voleo da uz kuvanu kokošku pije toplo mleko, a pre nego što bi pojeo neki slatkiš rado bi popio pola čašice konjaka. Kada je bio u melanholičnom raspoloženju, Dostojevski je tražio da na trpezu iznesu zdelu buljona, teleći pohovani file, čaj i vino. U dobrom raspoloženju radije je jeo sir, orahe, narandže, limun, pečurke rujnice, kavijar i francuski senf.
Spisak neobičnih gastronomskih navika Dostojevskog upotpunjava ispijanje tzv. hlebne votke za doručak (vrsta votke od pšenice, popularna u 19. veku).
Piščev jutarnji ritual njegov savremenik Mihail Aleksandrovič Aleksandrov u svom dnevniku opisuje na sledeći način:
„Došavši jednom kod Fjodora Mihajloviča za vreme doručka, video sam ga kako pije običnu hlebnu votku. Zagrizao bi komad crnog hleba i ispio malo votke iz čašice, a onda je sve to zajedno žvakao”. Dostojevski je govorio da je to najzdraviji način konzumiranja votke.
Čuveni ruski pisac je obožavao poslastice i čuvao ih je u specijalnim fiokama u ormaru za knjige u radnoj sobi. Piščeva ćerka Ljubov Fjodorovna Dostojevska se seća: „Otac je slatkiše rado jeo danju, a ponekad i noću”.
Ovako je izgledao sadržaj fioka ormara za knjige Dostojevskog: kutije sa smokvama, urmama, orasima, suvim grožđem i voćnim želeom (ruski žele se u 19. veku pripremao od umućenog pirea od jabuka, šećera i drugog voća), suvo crno grožđe, marmelada, kraljevske suve šljive (od najslađe i najkrupnije vrste šljiva), pa čak i sveže grožđe.
Osim slatkiša Dostojevski je veoma voleo voće.
Kao i svaki talentovani neurastenik, Dostojevski je neke svoje navike dovodio do krajnosti. Jedna od tih navika bilo je ispijanje čaja. Dostojevski je voleo jak crni čaj i pio ga je u velikim količinama, sedeći za svojim radnim stolom. Dostojevski je bio veoma zahtevan kada se radilo o pripremi čaja i zato ga je uvek kuvao sam. Njegova ćerka tu proceduru opisuje ovako: „Najpre bi isprao čajnik vrelom vodom, zatim bi stavio 3 kašičice čaja, nalio samo trećinu čajnika vodom i pokrio čajnik maramicom. Tri minute kasnije bi dopunio čajnik vodom i ponovo ga pokrio. Sipajući sebi čaj, tata je uvek pazio na boju napitka i vrlo često mu se događalo da čas doliva čaj, a čas ga izliva u zdelu za ispiranje i dodaje vrele vode. Često se događalo da u svoj kabinet odnese čašu, i da se zatim vrati kako bi dolio koncentrat ili razblažio čaj. Tvrdio je: Kad sipam čaj izgleda mi da je boja dobra, a kad ga odnesem u kabinet vidim da ne valja.” Pisac je za čaj imao posebnu čajnu kašičicu i u čašu je dodavao dve kocke šećera.
Sećanja porodice i prijatelja Dostojevskog na njegove gastronomske navike objavljena su u knjizi Pavla Fokina Dostojevski bez ulepšavanja, Amfora, 2008.
Izvor: ruskarec.ru