Iz vrlo jednostavnog sižea, Dostojevski kroz vrhunsku socijalnu, psihološku i etičku analizu čoveka razvija nikad zatvorenu i dovoljno proučenu temu relativnosti dobra i zla, a kao glavne koordinate svoga istraživanja uzima čovekov odnos prema čoveku – van i čovekov odnos prema čoveku – u sebi. Reči dobro i zlo zamenjene su sa obično i neobično. Zločinac „bez zločina” i griža savesti „bez krivice” tema je ovog romana, koja će biti razrađena kroz borbu dve međusobno suprotne koncepcije zločina.
Raskoljnikov, čovek koji živi u raskolu, ustaje protiv utvrđenog reda stvari, želeći da u vidu treće sile, nezavisno od dobra i zla, po svojoj volji definiše, a i menja ova dva. Već na samom početku romana, u prvom poglavlju, verno je predočen socijalni status Raskoljnikova, koji živi u krajnjoj nemaštini i bedi: „bio je do grla dužan gazdarici i bojao se susreta sa njom (…) već drugi dan skoro ništa nije jeo (…) bio je tako jadno odeven da bi se neko drugi, čak i naviknut na sirotinju, stideo po danu izići u takvim ritama na ulicu”. Osnovno pitanje koje se postavlja jeste: može li cilj, pa makar bio i najplemenitiji, opravdati bilo koji put kojim se do njega stiže; može li zločin – ubistvo opravdati izuzetna socijalna ugroženost počinioca i želja za pomaganjem bližnjima? U rastrojenoj ličnosti Raskoljnikova se od početka smenjuju dva nivoa motivacije za planirani zločin: ljubav prema majci i sestri i želja da im nekako pomogne (što on negira kao mogući poriv, a naglašava više kao opravdanje), i opsednutost željom da moć i vlast iskuša u sebi.
Dostojevski, za koga će Niče reći da je jedini psiholog od koga je imao nešto da nauči i susrete sa njim ubrajao u najveće uspehe u svom životu, majstorski prikazuje razvojnu liniju psiholoških previranja Raskoljnikova. Njegova psihološka struktura do kraja ostaje podvojena. U njemu egzistiraju i bore se dva Raskoljnikova, uslovljavajući strašnu psihološku dramu: onaj koji planira zločin i onaj koji ga osuđuje, onaj koji želi da se prijavi policiji i onaj koji odustaje od toga, onaj koji želi da prikrije počinjeni zločin i onaj koji nesvesno ukazuje na njega. Ova podvojenost traje sve vreme i ostaje prisutna u raznim varijacijama do kraja, a u njenoj osnovi je mučna igra sa samim sobom u cilju isterivanja sopstvene filosofije pravde i novog odnosa dobra i zla. Glavni junak ubija samo da bi sam sebi dao odgovarajuće objašnjenje za ovakva stanja i raspoloženja i da bi sebe najzad uspeo da „smesti” u red jednih ili drugih – slabih ili jakih. Međutim, realizacija planiralnog ubistva neće ublažiti već započeti rascep u njegovoj ličnosti, samo će ga uvećati. „On odjednom zadrhta: jedna, takođe jučerašnja, misao opet mu sinu u pameti. Ali, nije zadrhtao zato što mu je sinula ta misao. On je znao, i predosećao da će mu neizostavno sinuti i već ju je čekao; uostalom, ta misao nije bila jučerašnja. Razlika je bila u tome što je pre mesec dana, čak još juče, bila samo san, a sad… sad mu se odjednom pojavila ne kao san, već u jednom novom, strašnom i sasvim nepoznatom obliku, i on to odjednom pojmi.”
Slučajnost i sticaj prilika igraju veliku ulogu u svesti Raskoljnikova. U početku, pre nego da izvrši zločin, on će upravo u njima tražiti razloge ili potvrde za svoj još uvek nerealizovani plan. Posle prve posete zelenašici Aljoni Ivanovoj, u Raskoljnikovu se začela misao o ubistvu, a činjenice da je buduća žrtva zla, ohola, da ničim ne doprinosti društvu i da bi njen novac mogao biti potpora mlađim i vrednijim snagama, kao i pismo majke, u kome ga obaveštava o budućoj udaji sestre Dunje, samo doprinose ubeđenju da za planirani zločin ima ubedljivih i opravdanih razloga.
Raskoljnikov za svoje zlodelo dugo neće upotrebiti reč ubistvo, ili zločin, za njega će to biti to, ono, sve to. Njegova kazna, koja ovog puta neće doći od strane vlasti, ili Božje ruke, počeće mnogo pre samovoljnog priznanja i predavanja vlastima. „U mojoj pripoveci ima aluzije na to da pravna kazna zločinca mnogo manje plaši nego što to misle zakonodavci, delimično zbog toga što je ta kazna njegovom moralnom biću potrebna”, pisao je Dostojevski 1865. godine o svom zamišljenom romanu. Plen zločina nije iskorišćen, čak biva zaboravljen ispod kamena. „Ako je odista čitava stvar izvedena svesno, a ne glupački; ako si stvarno imao određen i konačan cilj, kako to onda sve do sad nisi čak ni zavirio u novčanik, i ne znaš ni šta si dobio, zbog čega si tolike muke prepatio i svesno se odlučio na tako podao, gadan, nizak postupak? Pa ti si malopre hteo da baciš u vodu taj novčanik, zajedno sa svim drugim stvarima koje takođe još ni video nisi… Kako to?”
Ovaj romantičar i sanjalica najednom biva posramljen svojim maštanjem, za koje je shvatio da nimalo ne doprinosi ljudskom bogatstvu. Napeto se boreći sa zlom u sebi, on navodi argumente u njegovu korist. Raskoljnikov je osetio zavist prema velični prestupnika i poželo da tako nešto pronađe u sebi. Uzrok njegovih groznih preživljavanja i teških borbi sa samim sobom upravo je nemogućnost da napravi novi korak. Tragedija glavnog junaka nije u tome što se odlučio da pogazi zakon i učini zlodelo, već je u tome što je negde duboko u sebi ipak osećao da nije sposoban za tako nešto. U njemu se javila želja da izađe iz norme, da se usudi, da proveri da li sme: „Meni je tada trebalo da doznam, i to da doznam što pre, da li sam ja vaš kao i svi ili sam čovek? Imam li snage da prekoračim norme ili nemam? Smem li se usuditi da uzmem ili ne smem? Jesam li ništavno stvorenje ili imam pravo?”. U daljem toku razvoja radnje, Raskoljnikov se drži mišljenja da on, u stvari, nije ubio staricu, već sebe. On ljude ne deli na dobre i zle, o čemu svedoči njegov članak, već na obične i neobične, pri čemu u red običnih spadaju i oni dobri, koji se pokoravaju zakonima, a u red neobičnih oni koji sami prave zakone. Postoje dupli kriterijumi, dva morala: jedan za obične, druge za neobične, ili, ako uzmemo Ničeovu terminologiju, moral robova i moral gospodara. Jedni u svojoj moći zapovedaju i stvaraju zakone, imajući pri tom pravo da ruše i gaze one prethodne (zakone), drugi se njima povinuju. Silni i jaki imaju snage, a i pravo da izvrše zločin: „Ja sam prosto-naprosto aludirao da neobični čovek ima pravo… tj. nezvanično pravo, nego sam ima pravo da dozvoli svojoj svesti da prekorači… preko izvesnih prepreka, i to jedino u slučaju ako to zahteva ostvarenje njegove ideje (…) Ja dolazim do zaključka da svi, ne samo veliki ljudi nego i takvi koji i malo prerastaju opšti nivo (…) da svi oni moraju, po svojoj prirodi neminovno, biti zločinci – naravno, ko više, ko manje (…) ali, ako je takvom čoveku potrebno da zbog svoje ideje prekorači makar i preko mrtvog tela, preko krvi, on sam sebi, mirne savesti, po mom shvatanju može to da dozvoli…”
Raskoljnikov, naizgled, opravdava ono što se usudio da učini, ali ne opravdava svoje prisustvo među onim čistim i plemenitim ljudima koje je nekada voleo, tačnije, koje još uvek voli, ali to ne sme sebi dozvoliti. Svest da nikako ne može pomoći onima koje voli, ljubav pretvara u gađenje i netrpeljivost – ako ne može pomoći bližnjem, ne može ga ni voleti. Savest dopušta mržnju. On traži snagu i moć da bi mogao nastaviti sa životom i potvrditi sebe kao čoveka. U osnovi celog njegovog delanja, razmišljanja i htenja stoji volja za moć. Po njegovom mišljenju nije čovek ono što nije natčovek. Samo onaj koji će se usuditi da, ne obazirući se na cenu i okolnosti, unese nemir u postojeći red stvari, može okarakterisati sebe kao biće dostojno života, odnosno više biće. On izlaže filozofiju da viši ljudi gospodare budućnošću, a oni niži i obični sadašnjošću, dodajući da obe kategorije imaju realno pravo da postoje, ali im svakako predstoji rat: „Slobodu i vlast, a što je glavno: vlast! Nad svim ništavnim stvorovima i nad čitavim mravinjakom. To je cilj! Upamti to! ” U želji da uspešno izvrši proces samopotvrđivanja i svrstavanja sebe među one bolje i više, Raskoljnikov izvršava ubistvo: „Šta bi bilo kad bi se, na primer, na mom mestu našao Napoleon, a ne bi imao čime da otpočne karijeru (…) on ne samo što se ne bi zgadio nego mu ni na um ne bi palo da to nije monumentalno… i čak ne bi uopšte shvatio čega ima da se gadi (…) dakle, i ja… sam napustio razmišljanje… Ubio… po ugledu na autoritet…”
I dok se u rastrojenoj, pomućenoj i već duže vreme podvojenoj svesti Raskoljnikova svađaju čovek i vaš, tačnije, onaj koji nije siguran da li sme i može, koji uporno ispituje humanost / nehumanost podlog čina, i onaj koji bi trebalo da je već zakoračio iz svakodnevice, ne obazirući se na gnusno sredstvo, jer ono služi višem cilju, on shvata da je njegova tragedija upravo u neuspehu da iskorači i potom nastavi dalje. Svoje neodlučnosti i slabosti bio je svestan i ranije, dok se misao o ubistvu još uvek nije iskristalisala u tolikoj meri: „Na kakav korak hoću da se odlučim, a kakvih se sitnica bojim! (…) Sve je u rukama čovekovim, a sve mu ispred nosa umakne samo zbog kukavičluka (…) I zanimljivo je zbog čega se ljudi najviše boje!… Novog koraka i svoje nove reči najviše se boje.”
Ova neodlučnost i neistrajnost pratiće Raskoljnikova celim tokom razvoja događaja, on neće uspeti da podnese neverovatnu agoniju i pritisak – prijaviće se vlastima, ali razlog ovakvom postupku neće biti prosvetljenje grešnika kroz saznanje da je učinio greh. Svoje delo on čak odbija da nazove zločinom. Mrzi sebe, ne iz razloga što je ubio, već što se pokazao nepodobnim i nesposobnim da do kraja izdrži u svojoj prvobitnoj nameri: „Čim sam počeo pitati i ispitivati sebe imam li pravo da uzmem vlast, pa onda, znači, nemam pravo na vlast. Ili, kad postavljam pitanje je li čovek vaš, to onda znači čovek već nije vaš – za mene, ali je vaš za onoga kome takvo pitanje ni na pamet ne pada i koji ide pravo, bez ikakvih pitanja. I čim sam se toliko dana morao mučiti pitanjem bi li se Napoleon odlučio ili ne bi, onda sam već jasno osećao da nisam Napoleon.” Ipak, Raskoljnikov ne odustaje tako lako od mrvice Napoleona u sebi. Pa, nije valjda ubio staricu, sebe ni zbog čega: „Možda sam ja još čovek, a ne vaš, i požurio sam da sam sebe osudim… Još ću da se borim”.
Raskoljnikova prati stalno pulsiranje suprotnosti. On je u stalnom sukobu sa svima, ima osećaj da je odsečen od celog sveta, a najzad – u sukobu je sa samim sobom. U njemu se uporno i tvrdoglavo smenjuju osećanje pobede i poraza, sigurnosti i nesigurnosti, snage i slabosti, hladnokrvnosti i uznemirenosti uz sve vreme prateću opasnost iznenadne eksplozije unutrašnje napetosti. Mali čovek se očajnički hvata za velikog čoveka, iznova i iznova preživljavajući poraz kad mu ovaj isklizne iz ruku. Borba koja preti neprekidnošću inicira snaženje zla i egoizma, bes pri samoj pomisli na dobro. Sama pomisao na Razumihinove priče o dobročinstvima, zarad iskupljenja greha u Raskoljnikovu izazivaju krajnje negativne emocije i želju da više nikada ne vidi ni njega, a ni slične njemu. U njemu se gomilaju bes i mržnja.
Podvojednost između dve tako izrazite suprotnosti u složenoj ličnosti Raskoljnikova dobro je i pouzdano shvatio Svidrigajlov, njegov alter ego: „A ako ste ubeđeni da se kod vrata ne sme prisluškivati, a babama se mogu razbijati glave čime čovek stigne, radi svog zadovoljstva, onda putujte brže bilo kud…” Sukobljavajući se sa Svidrigajlovim, Raskoljnikov se iznenadno sudara sa drugom stranom svoje ličnosti, on jasno vidi svoje drugo ja, koje tako žustro brani pred Sonjom, pred Porfirijem. Kroz raspravljanje i negodovanje, na kojima insistira Raskoljnikov, prolama se sličnost i razumevanje ove dvojice, na šta dvosmisleno potencira Svidrigajlov. On će mu reći: „Pa, zar nisam kazao da među nama postoji nekakva zajednička dodirna tačka, a? ”, a kasnije: „Meni se sve čini da u vama ima nešto nalik na mene”. Svidrigajlov je ubica iz ličnih, niskih pobuda, koji skriva svoje zločine, i ne slama se pod teretom nemogućnosti da to podnese na način kao Raskoljnikov. Dok se Raskoljnikov predaje vlastima, umoran i istrošen od psihičkih lomova, Svidrigajlov izvršava samoubistvo (gotovo istovremeno), i tim činom ostaje superiorno na visini svoje nemoralne pozicije. U pitanju je, kao što vidimo, suprotna psihologija zločina. Raskoljnikovljevom jednom ja fali ono svidrigajlovsko drugo ja, koje je kod Raskoljnikova samo naznačeno u vidu želje da u nešto većoj meri bude sastavni deo njegove ličnosti. Dominacija raskoljnikovskog ja nad svidrigajlovskim u složenoj ličnosti glavnog junaka učinila je da se on ne pokaže dovoljno čvrstim i jakim u mučnom podnošenju tereta počinjenog zločina.
On je već pred prijavljivanje policiji svestan svoje nemoći da se izbori sa težinom onoga što počinjeno sa sobom nosi, a opet se, kao davljenik za slamku, hvata svake moguće i najmanje naznake „višeg” u sebi. Postavlja Dunji, a i sebi, pitanje – šta je razlog što se nije ubio: ponos, ili strah od vode. Ako je dosad sebe smatrao snažnim, onda ne treba ni vode da se plaši. U tom razgovoru sa Dunjom, pa i kasnije na robiji, Raskoljnikov je mišljenja da mu svi bespotrebno „guraju pod nos” zločin koji treba prati, a to nije zločin, niti on ima planove o iskupljenju greha. Za njega, zločin je njegova malodušnost, to što je odlučio da se samovoljno prijavi vlastima. Ovako je Raskoljnikov razmišljao, odlazeći od Dunje, i kasnije, napuštajući Sonjin stan, pre odlaska u policiju, a ipak se prijavio: „Ja sam ubio sekirom babu – činovnicu i njenu sestru Lizavetu, i opljačkao ih.”
To neobično, ka kome je težio i koje je veličao Raskoljnikov, nije živelo u njegovom karakteru ili, ako je i postojalo, bilo je sputavano i gušeno običnim. Ispalo je da njegova Geneologija morala teško biva primenjiva u praksi, makar njegovoj. Ubistvo i zločin Raskoljnikova nisu raskovali lanaca kojima je prikovan za zemlju. Bez obzira da li je ubio ne bi li sebe svrstao u Napoleone, ili je pak ideju o Napoleonima toliko potencirao da bi opravdao ubistvo i ugušio grižu savesti, sigurno je jedno, a to je – da sebe nije pronašao tamo – među onima što „nisu od krvi i mesa, već od bronze”. U njegovoj potrazi za čovekom višeg reda u sebi, moral malog i velikog čoveka prerasli su postepeno u moral svakidašnjice i moral tragedije.
Slika je preuzeta sa onelittlelibrary.com.