Živimo u vremenu u kojem sve manje vodimo računa o tome kako se izražavamo i kako pišemo, a domaće reči često zamenjujemo onima iz engleskog jezika. Odnedavno nas u gradskim autobusima, trolejbusima, tramvajima, javnim garažama, na ulici, u bolnicama, poštama, poznata glumačka, književna, muzička i novinarska lica, sa bilborda i plakata, uče kako da govorimo. Akciju „opismenjavanja Beograđana”, pod nazivom „Negujmo srpski jezik”, poveli su Sekretarijat za kulturu, Filološki fakultet i Biblioteka grada Beograda.
– Svaka akcija za čuvanje i negovanje srpskog jezika i srpske kulture je dobrodošla – smatra dr Mihailo Šćepanović, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu. – Sama činjenica da ta akcija postoji upozorava da je srpski jezik ugrožen, jer je, pre svega, ugroženo njegovo pismo, a finansijski na klimavim nogama stoje institucije koje se brinu o njegovom opstanku i razvoju. Decenijama je proglašavana kao nacionalistička svaka briga za očuvanje srpskog kulturnog identiteta, kao i institucija koje se ovom problematikom bave. To dovoljno ilustruje žalosno stanje u kome se nalaze nacionalne institucije poput Srpske književne zadruge, Matice srpske ili SANU i njenih instituta.
Za književnika i lingvistu Pavla Ćosića, prvi deo akcije „Negujmo srpski jezik” bio je mnogo neplodniji od drugog.
– Prvi je bio praktično ponižavajući za čitavu naciju, objašnjava Ćosić. – Kao da su nam govorili: Vi ste toliko nepismeni da je to nekulturno i bezobrazno. U drugom su ipak isplivale neke poruke sa smislom, kao što je na primer ona da je pogrešno koristiti oblik zadnji u značenju poslednji i da je pogrešno reći celo vreme. Od toga ipak ima neke koristi. Ruše se jezičke zablude koje se čak i po školama šire. To su kao neki mitovi. Čak i u školama decu uče tim izmišljenim mitovima. Ali svejedno, ne vidim neki dubok smisao te akcije, naročito zato što se sprovodi samo u Beogradu. Šta, samo je Beograd nepismen?! Bilbordi više izgledaju kao reklama za izdanja Matice srpske, što je dobro jer Matica nema para, a ovo je poteralo ljude da kupe te rečnike i gramatike.
Da nismo dovoljno pismeni, smatra i akademik i lingvista dr Ivan Klajn. On, međutim, napominje da je teško od prosečnog građanina zahtevati da vodi brigu o jeziku i izražavanju kad mu je egzistencija ugrožena.
– Kod nas nije bilo ozbiljnog prosvećivanja naroda i zbog toga je svaka ovakva akcija dobrodošla. Bolje da ovakvih akcija bude suviše, nego premalo. Od toga će valjda biti nekog efekta. Ima mnogo kršenja gramatičkih i leksičkih pravila u svakodnevnom govoru, često i u medijima, posebno elektronskim – primećuje Klajn. – Najtipičniji primer su akcenti. Kod mnogih gledalaca i slušalaca čuju se nedopustivi akcenti, a ima dosta grešaka u navođenju stranih imena.
– Srpski jezik je u poslednjoj deceniji isparcelisan političkim preimenovanjima u nekakve nazovijezike, pa tako on danas funkcioniše kao „srpski jezik” i „srpski jezici” – kaže Mihailo Šćepanović. – A dobro znamo, gde se politika umeša u nauku, ne bude dobro ni politici, ni nauci. Dovoljan je primer tzv. bošnjačkog jezika u Raškoj oblasti. Pogrešne političke poteze neka rešava politika, a nauka, u ovom slučaju lingvistika, tu je samo da uputi i opomene.
Jezičko obrazovanje obično se vezuje za gramatička i pravopisna pravila, koja većina ne zna, pa otud i mišljenje o generalnoj nepismenosti. Profesor Šćepanović kaže da je važno spoznati ogromni korov jezičke nekulture koja zjapi iz gotovo svih sredstava informisanja.
– U izdavačkim kućama, štampi i širokoj lepezi masmedija, uz neznatne izuzetke, zaboravljene su lektorske funkcije – objašnjava Šćepanović.
Poziv učitelja i nastavnika postao je skoro omalovažavajuća profesija, i zato ne čudi što nam je i elementarna pismenost zabrinjavajuće loša.
– Osnovna pravopisna i gramatička pravila se (na)uče u osnovnoj školi, a onda se na njih zaboravi u srednjim školama i studijskim programima, tako da danas imamo visokoobrazovani sloj stanovništva sa zavidnom stručnom osposobljenošću, a bez elementarne gramatičke i pravopisne obučenosti – ističe Šćepanović. – To možete i sami pokazati u jednom istraživačkom novinarskom zahvatu, pa videti na koliko se naših fakulteta na srpskom govornom prostoru izučavaju i najelementarnija pitanja iz srpskog jezika i srpske jezičke kulture. Ako to uporedite sa ozbiljnim državama i njihovom jezičkom politikom, onda će se pokazati sa kolikom nebrigom srpska država posmatra ovo, za sveukupni nacionalni status veoma ozbiljno pitanje.
Da se ne ponašamo dovoljno pažljivo prema našoj jezičkoj tradiciji, mišljenje je i profesora dr Radoja Simića.
– Srpski jezik je ostavljen da se sam bori sa tuđicama – kaže on. – Pošto je sve više stranih reči, postoji opasnost da dođe do urušavanja morfološkog sistema. Sa takvim rečima jezik gubi autohtonost i postaje mešavina raznih jezika. Engleski pravopis razara srpski. Najveća opasnost je da se u naš zvaničan pravopis infiltrira strani element. Imamo najsavršeniji pravopis na svetu: Piši kao što govoriš. Danas, međutim, imamo i pravopis na 350 strana koji je praktično postao nesavladiv.
Elektronski mediji su ubrzali komunikaciju, ali su je, kažu stručnjaci za jezik, proporcionalno tome i unazadili, bar što se tiče jezičke kulture.
– To se može ilustrovati očajnim stanjem u rukopisnom izrazu skoro svake generacije, jer se danas pisana komunikacija svodi na SMS i elektronsku prepisku, a u toj vrsti komunikacije se ne vodi računa ni o elementarnim pravopisnim pravilima, a kamoli o jezičko-stilskoj uglađenosti i korektnosti – objašnjava Šćepanović.
Većina lingvista smatra da su promene u jeziku neminovne, jer je jezik živ organizam. Kada se ne bi menjao, bio bi mrtav jezik.
– Ne treba nam latinski nego srpski – kaže Pavle Ćosić.
Prema popisu Statističkog zavoda iz 2012. godine, u Srbiji ima oko 165.000 nepismenih.
– To je upola manje nego na prethodnom popisu – ističe Pavle Ćosić. – Pismen je svako ko ume da čita i piše i ima osnovno poznavanje rada na kompjuteru. Jezičko obrazovanje se izgleda više vezuje za nepravljenje grešaka u govoru i pisanju, što je prevelik zahtev. Niko kome filologija nije struka nije obavezan baš toliko da poznaje normu, a to znači da ima pravopis u malom prstu. To nemamo čak ni mi lingvisti i književnici.
Srbi su najnepismeniji narod u Evropi?
Izvor: Novosti
Komentari