– A i koji je cilj u životu važniji i svetiji od ciljeva roditeljskih? Za šta čovek da se veže ako ne za porodicu?
– Ubijati nekoga zbog ubistva nesrazmerno je veća kazna nego što je bilo njegovo zločinstvo. Ubistvo po presudi nesrazmerno je užasnije nego što je razbojničko. Onaj koga ubiju razbojnici, kolju noću u šumi, ili kako mu drago, taj se uvek, u svakom slučaju, do poslednjeg trenutka nada da će se još spasti. Bivalo je primera da je već grlo presečeno, a on se još nada, pa ili beži ili moli. A ovde se nasigurno oduzima sva ta poslednja nada s kojom je deset puta lakše umirati; tu je presuda, i u tome što ti sigurno znaš da nećeš umaći, u tome se i sastoji užasna muka, i nema na svetu strašnije muke od te.
– Marljivost sve savlađuje.
– O lepoti je teško sud izricati.
– Lepota je zagonetka.
– Ne sudi čoveka dok s njim hleba nisi jeo.
– Suština religioznog osećanja ne potpada ni pod kakva mudrovanja, ni pod kakve prestupe i zločine, i ni pod kakve ateizme; tu ima nešto drugo, i večno će biti drugo; tu je nešto takvo čega će se svi ateizmi večno moći samo površno doticati, i večno će svi oni govoriti o drugom.
– Samilost je najglavniji, pa možda i jedini zakon bića sveg čovečanstva.
– Tako neki put biva s ljudima: nepodnošljive iznenadne uspomene, naročito one skopčane sa stidom, obično zaustave čoveka za jedan trenutak na mestu.
– O, tako sam mnogo želeo! A sad ništa neću, ništa neću da želim, dao sam sebi reč da odsad već ništa ne želim… Neka, neka bez mene traže istinu! Da, priroda je podsmešljiva! Jer zašto ona – prihvati on najednom sa žarom – zašto ona stvara najbolja bića zato da im se posle naruga?
– Pronalazači i geniji su skoro uvek na početku svoje delatnosti (a često i na završetku) bili smatrani u društvu za obične budale, i to je već sasvim uobičajeno gledište, svima vrlo dobro poznato.
– Znaš li ti da je žena sposobna da izmuči čoveka nemilosrdnošću i podsmevanjem, i da pri tom nijednom ne oseti grižu savesti, jer gledajući te, uvek u sebi pomisli: Eto, sad ću ga namučiti do smrti, ali ću mu zato posle sve to ljubavlju nadoknaditi…
– O, budite uvereni da Kolumbo nije bio srećan tada kada je pronašao Ameriku, nego dok ju je tražio. Budite uvereni da je najuzvišeniji momenat njegove sreće bio možda baš na tri dana pre pronalaska Novoga sveta, kad pobunjena posada i očajanja umalo nije vratila brod nazad u Evropu! Nego, ovde nije stvar u Novom svetu, đavo neka ga njegov nosi. Kolumbo je umro skoro i ne videvši ga, i ne znajući, u stvari, šta je pronašao. Stvar je u životu, jedino u životu, u njegovom neprekidnom i večnom traženju, a nikako u pronalasku!
– Ima ljudi koji u svojoj prgavoj uvredljivosti nalaze vanredno uživanje, a naročito kad ona kod njih dospe (što se događa vrlo često) do krajnjih granica. U takvim trenucima njima kao da je prijatnije da budu uvređeni nego neuvređeni. Te osetljive ljude posle strašno muči kajanje, naravno ako su pametni i ako su u stanju da shvate da su se žestili deset puta više nego što je trebalo.
– Ali znajte da postoji jedna krajnja granica sramote u svesti o sopstvenom ništavilu i nemoći, od koje čovek dalje već ne može ići, i posle koje počinje da i u samoj sramoti svojoj oseća neko ogromno uživanje… Naravno, smirenost je ogromna sila u tome smislu, ja to priznajem, premda i ne u onom smislu u kome religija smatra smirenost za snagu. Religija! Večni život priznajem, i možda sam ga oduvek i priznavao. Neka je ljudska svest i zapaljena voljom najviše sile, nek je ta svest pogledala ovaj svet pa rekla: „Ja postojim!” i nek je toj svesti najednom najviša sila naredila da se uništi, jer to tamo zbog nečega – a najzad i bez objašnjenja zbog čega – treba, dobro, neka – sve to dopuštam, ali ipak je tu još uvek večito pitanje: čemu je tu bila potrebna i moja smirenost? Zar ne mogu biti progutan onako jednostavno, a ne da se traži od mene da još hvalim ono što me je progutalo? Zar će se tamo zbilja neko naći uvređen što neću da pričekam još dve nedelje? Ja u to ne verujem; a i mnogo bi tačnije bilo kad bi se pretpostavilo da je tu prosti zatrebao moj ništavni život, život atoma, radi popunjavanja neke opšte harmonije i celine, radi nekog plusa ili minusa, radi nekog kontrasta i slično, isto onako kao što su svakodnevno potrebne žrtve nekoliko miliona bića, bez čije smrti ostali svet ne može opstati (mada moram da primetim da ova misao sama po sebi nije mnogo velikodušna). Ali neka! Slažem se s tim da se drukčije, to jest bez neprekidnog proždiranja, svet nikako ne bi mogao da uredi, pristajem da se složim i s tim da ja u celom tom uređenju ništa ne razumem; ali evo šta ja, zato, nasigurno znam: kad je meni već jednom dato da sam svestan da postojim, šta se mene onda tiče što je svet stvoren sa pogreškama i što on drukčije ne može da opstane? Ko će meni i zbog čega posle toga suditi? Recite šta hoćete, ali je sve to nemogućno i nepravično.
– Da je do mene stajalo da li ću da dođem na ovaj svet ili ne, sigurno ne bih pristao ni da postojim uz tako uvredljive uslove.
– Ponavljam vam, zločin je isuviše obično utočište za ta nedarovita, netrpeljiva i gramziva ništavila.
– U apstraktnoj ljubavi prema čovečanstvu čovek voli uvek samo sebe.
– Ograničenom običnom čoveku nije, na primer, ništa lakše nego da uobrazi da je neobičan i originalan, i da u tom uživa bez ikakvog ustezanja.
– Ne zaboravimo da su uzroci ljudskih postupaka obično mnogo zapleteniji i raznovrsniji nego što ih uvek docnije objašnjavamo, i da se oni retko jasno ocrtavaju.
– Da čovek razume, treba da ima srca!
– Ako budemo suviše brzo shvatili, lako se može desiti da nećemo shvatiti kako treba.
– …jer najteže je oprostiti onima koji nas ničim nisu uvredili, i to baš zbog toga što nas nisu uvredili, i što je, prema tome, naša tužba neosnovana…
– Postanimo sluge da bismo bili starešine.
– O, ja samo ne umem da iskažem… ali na svakom koraku ima toliko mnogo stvari, tako divnih, da i onaj u najvećoj meri zabludeli čovek mora uvideti kako je lep ovaj svet. Pogledajte dete, pogledajte zoru božju, pogledajte travku kako raste; pogledajte oči koje vas gledaju i vole vas…
– Ne čuditi se ničemu, to je, kažu, znak velikog uma, a ja smatram da bi to isto tako mogao biti znak i velike gluposti…
– …a što se lažju započne, lažju se mora i završiti – to je prirodan zakon.
F. Dostojevski, Idiot, Izdavaćko preduzeće Rad, 1977.
Fotografija: britannica.com