Čekajući na novo postavljenje u Rimu, Rakić kratko boravi u Ministarstvu u Beogradu. Ima svoj kabinet, ali i svoju ljubav – poeziju. Po Ivi Andriću, koji tek započinje diplomatsku karijeru, susret sa Milanom Rakićem, tih dana, prema zapisu pesnika Stevana Raičkovića, ovako je izgledao.
U jednoj od predratnih godina, prolazeći hodnikom ministarstva, nekim svojim poslom, Andrić je naišao na kancelariju Milana Rakića i spontano, bez neke druge, ranije najave, zakucao na njena vrata. Posle nekoliko trenutaka, kada su se ova dva pisca i diplomate našli u razgovoru, već posle prvih, uobičajenih reči, u kojima se Andrić raspitivao o tome kako je njegov sagovornik i šta radi, usledio je zbunjen i pomalo stidljiv odgovor: „Pravo da vam kažem, pišem pesmu…” Po pričanju Andrića, pesnik ga je odmah poveo do svog kancelarijskog stola, na kome se – pored mnoštva naslaganih i na stranu odgurnutih akata – u središtu nalazio jedan list hartije, dopola ispisan, ali u proznom obliku.
Sada je Rakić posmatrao zbunjenog i začuđenog Andrića i pre nego što ga je ovaj upitao – počeo je da mu objašnjava celu stvar, oko ovakvog neuobičajenog beleženja jedne pesme u strogo vezanom stihu.
Pesnik je u svojoj kancelariji – kada bi naišao za njega onaj tako redak trenutak u kome se njegovo činovničko pero preobražavalo u pesničko – svaku svoju pesmu beležio u obliku proze, kao što je ispisivao i obične akte, na kojima je svakodnevno radio. Međutim, na kraju svakog ispisanog stiha, pesnik je stavljao jednu malu, uspravnu crtu.
Sve je to činio zbog toga – poveravao se pesnik Andriću – da ga ne bi ko iznenadio i zatekao na ovakvom poslu. Sramota bi ga bilo da neko na njegovom stolu ugleda i na prvi pogled otkrije da se pred njim, na listu kancelarijske hartije, nalaze stihovi i strofe, koji su grafički tako lako i napadno uočljivi.
Tako je diplomatski službenik Milan Rakić, krišom, u malenoj izbi svog ministarstva, obavaljao i svoj sporedni posao na poeziji. Sakrivao se pred drugima kao pesnik.
Radovan Popović, Žudnja za frakom, 2011.