U rečnicima stranih reči može se pročitati da je biblioteka grčkog porekla i da je složena od dve reči: biblion – knjiga i theke – kovčeg, pregradak, ormar. To je, dakle, doslovno: ormar za knjige, ili, u slobodnijem prevodu, skladište knjiga. Sama reč biblion (knjiga) nastala je prema imenu feničkog grada Biblosa, odakle su stari Grci nabavljali listove papirusa, po kojima su onda pisali i slagali ih (tačnije: savijali) u knjige – biblose.
Istorija biblioteke i bibliotekarstva veoma je duga. Ta je ustanova mnogo starija i od same reči biblioteka. Arheolozi su sredinom 19. veka otkrili ostatke zbirki glinenih pločica ispisanih klinastim pismom, stare četiri, pa čak i pet hiljada godina. Kasnije, u 5. i 4. veku pre nove ere, u Grčkoj su bile poznate velike privatne (kućne) biblioteke pojedinih književnika i filozofa, kao što su bili Euripid, Aristotel i drugi.
Najveća javna biblioteka u starom veku bila je čuvena Aleksandrijska biblioteka. Osnovana u 3. veku pre nove ere. Ona je dva veka kasnije imala oko 700.000 svitaka i preko 42.000 prepisa na različitim jezicima.
Druga po veličini bila je u to vreme Pergamska biblioteka sa preko 200.000 svitaka (papirusa). U naše vreme u bibliotekama se ne čuvaju ni glinene pločice ni papirusi iz Biblosa, nego ukoričene knjige, časopisi, novine i druge štampane stvari (plakati i sl.). U velikim bibliotekama sadržaji knjiga prenose se danas na mikrofilmove, pa se hiljade debelih tomova mogu smestiti u nešto veću kutiju, ili na nekoliko kompjuterskih diskova.
Tako, eto, pisane ljudske poruke menjaju svoj oblik i način prenošenja, a reč biblioteka, kojom se označava mesto gde se one čuvaju i koriste, vekovima traje, prenoseći tako slavu drevnoga grada Biblosa i starih grčkih ljubitelja i sakupljača knjiga.
Milan Šipka, Priče o rečima