Ima i među lingvistima mišljenja da treba dozvoliti ličnu upotrebu ovoga glagola.
Za sporazumevanje među pripadnicima jedne nacionalne zajednice koristi se normirani, standardizovani jezik – koji se i zove standardni ili književni jezik. Književni jezik se uči gramatikama, a njime najbolje ovladavamo ako se on upotrebljava u školi, administraciji, ako se sredstva informisanja koriste književnim jezikom. Ipak, ima slučajeva da se i pored jasno propisanih pravila jezička praksa opire propisanoj normi. Tako je i sa glagolom trebati.
Još je Vuk Karadžić utvrdio, toga se norma pridržava do danas, da on ima bezličnu upotrebu, da se upotrebljava kao bezlični glagolski oblik, da nema lične glagolske nastavke – upotrebljava se u srednjem rodu jednine za sadašnjost – treba, budućnost – trebaće, prošlost – trebalo je, potencijal – trebalo bi. To, dalje, znači da on, tako upotrebljen, ne može imati gramatički subjekat u obliku nominativa. Iako je naša normativna literatura saglasna u pogledu upotrebe ovog glagola u rečenici, u praksi ima mnogo odstupanja od propisa, često se javljaju i konstrukcije neprihvatljive u srpskom jeziku. Zato smatramo da bi i ovde trebalo ukratko reći u čemu su problemi sa rečenicama obrazovanim sa ovim glagolom i kako se mogu rešavati.
Nisu problematične rečenice u kojim se uz glagol trebati javlja imenica: a) Meni treba ta knjiga; Meni trebaš ti; b) Trebam knjigu. Tad on ima lične glagolske nastavke. Istina, može se ovaj glagol upotrebljavati bezlično i kad ima imenicu za dopunu: Osećao je da će mu za to trebati vremena; Trebalo je velikog napora da se čovek seti da negde u dubini postoji zemlja. To ne predstavlja veći problem u obrazovanju rečenica s ovim glagolom.
Međutim, kad se uz glagol trebati javlja glagolska dopuna, nastaju ozbiljniji problemi. Ako je glagol upotrebljen bezlično, to znači da ne može u rečenici biti gramatički subjekat u nominativu. A značenje glagola koji dopunjava ovaj glagol često zahteva postojanje subjekta. Iz tog konflikta u praksi se često javlja neko od dva neprihvatljiva rešenja. Jedno je da se glagol upotrebljava s ličnim nastavcima, što norma ne dozvoljava: Oni su trebali da izvade dozvole svoje vlade. I sa tim svetom ja treba sada da smirujem ustanak u Srbiji. Drugo je da se glagol trebati upotrebljava u bezličnom obliku, ali se u rečenici javlja uz njega i gramatički subjekat, što nije u skladu s unutrašnjom gramatikom srpskog jezika: Jelena je trebalo da večeras doputuje; Carski ferman o potvrđivanju na sadašnjem položaju i počasna sablja trebalo je samo da prikriju tu osudu, da umire vezira i da zavaraju svet.
Ima i među lingvistima mišljenja da treba dozvoliti ličnu upotrebu ovoga glagola. Kad bismo promenili normu i glagolu trebati dozvolili lične nastavke, on bi se ponašao kao i drugi modalni glagoli: mogao bi imati dopunu u infinitivu ili prezentu s veznikom da, radilo bi se o prostoj rečenici sa složenim predikatom. Međutim, to norma ne dopušta, a najlošije rešenje je upravo to da se norma ne poštuje. Dok se norma ne promeni, moramo tražiti način kako da obrazujemo pravilne rečenice s ovim glagolom, što znači rečenice u kojim neće biti ogrešenja o normu ni na jedan od dva pomenuta načina. Ove rečenice se mogu obrazovati tako da uz bezlično upotrebljen glagola trebati dopunski glagol javi u infinitivu: Treba samo zakopati pedalj u dubinu; Iz celog života treba naučiti jednu jedinu stvar; Tako je trebalo bezbroj puta projahati mirno i dostojanstveno; Trebalo se držati pravo na konju, ne gledati ni levo ni desno. Ovo su, dakle, bezlične rečenice. U navedenim primerima dopunski glagol je u infinitivu. Može umesto infinitiva doći i prezent a da subjekat nije iskaziv: Trebalo je da se ide rano. Ako uz nepovratne glagole dođe ovo se, ne može se iskazati gramatički subjekat.
Može se obrazovati rečenica s glagolom trebati i u slučaju kad je potrebno da dopunski glagol ima subjekat: Trebalo je da Jelena večeras doputuje; Do koji dan trebalo je da krene i vezir; Uplela se u stvari u koje ne bi trebalo da se meša; Ali treba da imaš uvek pred očima da postupke ovog sveta ne smeš meriti svojom merom. Vidimo, glagol trebati je bezlično upotrebljen, a dopunski glagol je lično upotrebljen, tj. ima lične nastavke i ima gramatički subjekat – u prva dva primera iskazan (Jelena, vezir), u drugim primerima iskaziv uz te glagole. U ovim rečenicama ne može se dopunski glagol iskazati u infinitivu, jer infinitiv kao bezličan glagolski oblik ne može vezivati za sebe subjekat. Postoji mogućnost da se na vršioca radnje ukaže imenskom rečju u dativu; tada se umesto prezenta može naći infinitiv: Najposle, žena ga je napustila … i otišla u Carigrad odakle joj po obostranom mišljenju nije trebalo nikad ni dolaziti.
Naravno, nekad postoji komunikativna potreba da se subjekat javi na početku cele rečenice; upravo ta potreba i vrši pritisak za formiranje jednog, pominjanog, tipa neprihvatljivih rečenica s ovim glagolom. Moramo znati da su one neprihvatljive sa stanovišta književnojezičke norme i izbegavati da ih koristimo. Postoji samo jedan slučaj kad ne možemo izbeći sukob pravila o upotrebi rečenica s bezlično upotrebljenim glagolom trebati – kod odnosnih rečenica: Ta ženidba, koja je trebalo da mu otvori vrata u viši i prijatniji život, zatvorila ga je i vezala zauvek. Ovo se ne može izbeći a da se poštuje pravilo o bezličnoj upotrebi glagola trebati. Za sada je tako. Ako u svim drugim slučajevima, gde je moguće, budemo poštovali propisanu normu – treba da budemo zadovoljni.
Autor: dr Sreto Tanasić, Institut za srpski jezik SANU
Izvor: Politika