Čovek će preći u carstvo istine i pravičnosti, gde uopšte neće biti potrebna nikakva vlast.
U Bulgakovljevoj obradi novozavetnog mita o Isusu Hristu lik Ješue Ha-Nocrija javlja se kao otelovljenje načela svetlosti, zadržavajući svetlonosnu prirodu svog jevanđeoskog prototipa. Jerusalimska drama iz tridesetih godina nove ere, koja predstavlja sadržinu Majstorovog romana, u Bulgakovljevom romanu raspoređena je u četiri poglavlja (2, 16, 25, 26), a Ješuin lik se, osim u Majstorovoj umetničkoj viziji i podudarno sa njom, javlja u sećanju i svedočenju Volandovom, kao i u snu Ivana Bezdomnog, preobraženog nakon susreta sa Majstorom. Zlata Kocić ističe da je jedan od nesumnjivih razloga za ovu trojnost u vezi sa uvodnim i završnim prizorom romana – slikom izlomljenog sunca u moskovskim prozorima, koja sugeriše moć multiplikovanja i očuvanja sunčeve svetlosti (simbolično – Hrista) u odrazima, tj. sećanjima. Princip svetlosti kod Bulgakova svakako ima uobičajeno asocijativno značenje etičke kategorije dobra, svetlo Ješuino načelo podrazumeva humanost najvišeg reda izraženu njegovom propovedi. Ješua iz Bulgakovljevog romana, onaj koji je u ravni večnosti pročitao Majstorov roman, ima status predstavnika Apsoluta, „gornje” sfere svetlosti, paralelan sa već analiziranom Volandovom pozicijom. Međutim, Ha-Nocri iz Majstorovog romana, za razliku od Volanda čiji lik od početka dobija dimenzije transcendentne sile, predstavljen je kao čovek, mada je predstava o njegovoj božanskoj prirodi a priori konstituisana u svesti čitalaca. Udaljavanje od biblijskog mita, lišavanje Ješue moći stvaranja čuda poput Isusovih, ne predstavlja degradaciju načela svetlosti, već apologiju onoga što Ješua, kao čovek, propoveda i proživljava – apologiju najviših ljudskih vrednosti, istine i slobode.
U Majstorovom romanu Ješua je optužen zbog propovedi koja predstavlja uvredu vlasti. Reči da će se srušiti hram stare vere i podići novi hram istine, zapisane na pergamentu njegovog jedinog učenika, bivšeg carinika, Levi Mateja, i bukvalno shvaćene, dovode ga pred Pontija Pilata, petog prokuratora Judeje. U svojoj odbrani, odričući nameru da sruši hram i izaziva nemire u Jerusalimu, Ješua izražava stav najdubljeg antropološkog humanizma – svi ljudi su dobri, nema zlih, već samo nesrećnih. Dobri čoveče! Veruj mi… – prve su reči koje izgovara pred svojim sudijom, i pred čitaocem. Zbog neprimerenog obraćanja rimskom prokuratoru batinama ga kažnjava surovi Mark Pacolovac, što ni najmanje ne dovodi u sumnju Ješuino uverenje da su obojica, Pilat i centurion, nesrećni, ali dobri ljudi. Dobri čoveče, upućeno Pilatu, zbog čije slabosti će stradati, u kontekstu Ješuinog lika dobija vrednost univerzalnog obraćanja čoveku uopšte, čiji greh zahteva pokajanje, kakav će slučaj biti sa prokuratorom. Izraz apsolutnog poverenja (te i ljubavi) prema čovečanstvu ipak jeste „čudo” što stupa na scenu sa Ješuom, koji iz ugla svakodnevice deluje skoro jurodivo zbog fanatičnog optimizma svoje propovedi. Hristova ljubav prema ljudima, to je na ovoj zemlji svoje vrste nemoguće čudo. Istina, on je bio Bog. Ali mi, brate, nismo bogovi, govori kod Dostojevskog Ivan Karamazov, a kod Bulgakova ljudsku nemogućnost da u takvo čudo poveruje potvrđuje Pilatova pomisao da Ješuinu propoved opravda duševnom bolešću. Ipak, do potvrde smrtne kazne ne dolazi zbog bezumnih utopističkoh govora Ha-Nocrijevih o ljudskoj dobroti već zbog reči koje su direktna uvreda principa vlasti. Upitan šta misli o državnoj vlasti, od strane doušnika Jude, Ješua izjavljuje da svaka vlast predstavlja nasilje nad ljudima i da će nastati doba kad neće biti cezarove vlasti ni bilo kakve druge vlasti. Čovek će preći u carstvo istine i pravičosti, gde uopšte neće biti potrebna nikakva vlast. Ješuina filozofija posmatra vlast kao prinudu i čoveku nametnut mehanizam, suprotstavljajući je istini. Da bi precizirao termin istina, D. V. Ljeskov, govoreći o traganju za njom kao jednom od glavnih motiva Bulgakovljevih junaka (Ješue, Majstora, Levija, Pilata…), navodi reči Nikolaja Berđajeva, jednog od utemeljivača filozofije egzistencijalizma: Istina, kaže on u knjizi Stvaralaštvo i objektivacija, nije odraz sveta onakav kakav on jeste i kakav nam se čini, već borba protiv tame i zla sveta. Saznanje istine jeste samorazgorevanje svetlosti (logosa) u egzistenciji (u bivstvovanju)… Istina je duhovna, ona je u duhu i znači pobedu duha nad bezduhovnom objektivnošću sveta. Istina je buđenje duha u čoveku, sudelovanje u duhu. Ovakvo određenje istine, poistovećene sa svetlošću, u okviru filozofije koja u prvi plan stavlja ljudsku ličnost kao najvišu vrednost, odgovara Ješuinom aspektu, onome što „svetlo” načelo predstavlja. „Buđenje duha u čoveku” je istinsko buđenje ličnosti, čija se unikatnost i vrednost ogleda u beskompromisnom uživanju prava slobode izbora. Vlast, u vremenu Ha-Nocrijevom, Majstorovom i Bulgakovljevom, u sve-vremenu, shvaćena kao negacija trijade istina – ličnost – sloboda, neizbežno dobija atribut tame. Takva tama se u Majstoru i Margariti sukobljava sa Ješuinom svetlošću, sa načelom pravičnosti na kom počiva transcendentni savez Ha-Nocrijeve i Volandove sfere.
Izgovorena naglas, Ješuina slobodna reč prkosi Pilatovom upozorenju i kazni koja joj preti. Ljeskov napominje da Ješua predstavlja bledu senku biblijskog Isusa koji za sebe kaže: Ja sam svetlost svetu, međutim, iako Ha-Nocri ne objavljuje svoju mesijansku ulogu i božansku prirodu, on je moćan u odanosti istini i hrabrosti sa kojom pred vlašću vlast naziva nasiljem. Ipak, predosećajući nevolju, Ješua uznemireno moli Pilata – A ti me oslobodi, hegemone… vidim da ovde hoće da me ubiju, dok Hrist odlazi u smrt svestan uloge onoga ko je poslat u svet da bi primio na sebe breme ljudskih grehova. U tom smislu Majstorov junak jeste prikazan kao čovek, uplašen pred smrtnom kaznom, ali poverenjem u dobrotu drugog čoveka, makar to bio i njegov dželat, prevazilazi granice ljudskog. Predstavom o Ješui, ne kao bogu, već ljudskom vidu najviše vrline, izražena je apologija slobodnog čoveka.
Upravo se o sopstvenu slobodu izbora ogrešio Pontije Pilat. U okviru njegovog lika, na planu mikrokosmosa čovekove ličnosti, odigrava se dramatičan sukob svetlosti i tame. U kanonizovanim jevanđeljima Pilat je prikazan kao rimski namesnik naklonjen Isusu, ali nedovoljno odlučan da se suprotstavi judejskoj svetini i njenim prvosveštenicima, iako svestan da su Isusa predali iz zavisti. U Matejevom jevanđelju, simboličnim „pranjem ruku”, on pred narodom obznanjuje da se ne oseća krivim za Hristovu smrt: Ja nisam kriv u krvi ovog pravednika – vidite vi. Suprotno kanonskom tekstu, kod Bulgakova je Pilat centralni lik biblijskog susreta, po nameri Majstora koji svoje delo uvek naziva romanom o Pilatu. Kao vojskovođa hrabar, po prirodi svoje pozicije okrutan, najviši predstavnik vlasti u Judeji ipak je samo formalno moćnik koji odlučuje o sudbini optuženih. Suštinski, on je slab i usamljen čovek čiji je jedini prijatelj pas, ispunjen je nezadovoljstvom i mržnjom prema sredini koja mu je poverana na upravu. Pogled „lutajućeg filozofa” prodire ispod maske silnika, on prepoznaje njegovu unutrašnju teskobu i gubitak vere u ljude, pogađa uzrok glavobolje koja u Pilatu pobuđuje želju za otrovom i najavljuje buduću dramu savesti. Susret sa Ješuom podstiče buđenje Pilatove ličnosti, dovodi u pitanje njegova uverenja. Šta je istina? – pitanje je koje prokurator, poput Pilata iz Jovanovog jevanđelja, postavlja optuženom, ujedno i sebi. Dobro (izjednačeno sa istinom) u koje je prestao verovati, a koje je pred njim, on ne prepoznaje do kraja, ali oseća uticaj njegovog delovanja. Da Ješuina reč ima moć da preobražava potvrđuje transformacija Levija Mateja koji u dodiru sa njom od carinika postaje učenik „filozofa”, materijalno zamenjuje duhovnim. Ipak, iako na ličnom planu biva pokrenut, kao sužanj vlasti prokurator ostaje okamenjen u svojoj ulozi. U susretu Pilata i Ješue odnos moći dobija svoj pravi vid: otkriva se da je moćnik podanik kome je vlast oduzela unutrašnju slobodu i mogućnost ličnog izbora, a uhapšenik slobodan čovek koji se jedino fizički da uništiti. Odjek Ješuine reči ostaje, seme njegove propovedi biva usađeno u svest prokuratora čime je otvoren put koji, kroz nespokoj i pokajanje, vodi do konačnog iskupljenja.
Odluka da potvrdi smrtnu kaznu Ješuinu rezultat je Pilatovog straha pod maskom odanosti vlasti. Kukavičluk je najgori od svih ljudskih poroka – poslednje Ješuine reči ujedno su i poruka upućena Pilatu. Prestravljen pred mogućnošću slobodnog izbora prokurator ostaje rob svog položaja, te izrasta u simbol slabosti čitavog čovečanstva – slabosti u kojoj se, strahujući za golu egzistenciju, odriče onoga što unutrašnji moralni princip nalaže, čemu biće odista teži. U toj tački Pilat je slika čoveka kakvu ima Veliki Inkvizitor u Braći Karamazovima: Čovek je slab i nizak. Kod Dostojevskog, Hrist dolazi u katoličku Sevilju u doba tiranije španske inkvizicije, masa ga prepoznaje i polazi za njim, a zatim ga se, pod uticajem vlasti, iznova odriče. Princip Velikog Inkvizitora, načelo „careva zemaljskih” da održe ljude u njihovoj slabosti da bi se njima vladalo, je princip vlasti o kojoj govori Ješua i kojoj se povinuje Pilat. Reči Inkvizitora upućene Hristu objašnjenje su Pilatove strahom diktirane odluke: …Jer ništa i nikada nije bilo za čoveka i čovečansko društvo nesnosnije, od slobode! … Ili si valjda zaboravio: da je spokojstvo čoveku milije, čak i smrt mu je milija, nego slobodan izbor u stvari poznanja dobra i zla? Nema ničeg primamljivijeg za čoveka od sloboda njegove savesti, ali nema ničega ni mučnijeg. Ipak, stradanje od nečiste savesti, nemogućnost spokojstva, ukazuje na Pilatovu potrebu za istinom i odvajanjem od „poslušnog stada”, a konačan ishod njegove sudbine pokazuje mogućnost iskupljenja i spasavanja ličnog. Ni Majstorov Ješua nije nemi Isus sa tihim osmehom beskonačne patnje iz poeme Ivana Karamozava, jer, pored osmeha blagosti, poseduje moćnu reč koja započinje proces „buđenja duha”, razgorevanja svetlosti u Pilatu.
Drama Pontija Pilata neodvojiva je od simbolike svetlosti u romanu. Do trenutka Ješuinog pogubljenja, prisutna je dominacija sunčeve svetlosti u jerusalimskoj ravni. Sunce predstavlja simbol božanstva, svevidećeg oka, večitog obnavljanja, besmrtnosti i vaskrsenja, životvorne sile, ali osim ovih značenja, u romanu dobija i (uslovno rečeno) negativno određenje – ne javlja se jedino kao svetlost već i kao vrelina koja postaje instrument paklenog mučenja. Događaji se, sve do kulminacije na Golom Brdu (Golgoti) odigravaju pod „nemilosrdnim jerušalaimskim suncem”. Pod njim se odvija čitav prokuratov razgovor sa Ješuom, ono pojačava Pilatovu glavobolju i rađa želju za otrovom, za skrivanjem u tami njegove palate; težnja za begom u smrt ili mrak od bola izazvanog hemikranijom u stvari je potreba za bežanjem od unutrašnjeg sukoba pokrenutog u dodiru sa Ješuinom „svetlošću”. Posle ovog susreta Pilat počinje upirati pogled ka nebu, mučen okrutnom vrelinom sunca, pod njim nemoćan kao i pred odlukom koju saopštava Kaifa, judejski prvosveštenik i „zaštitnik” poslušne mase – da se umesto Ha-Nocrija oslobodi razbojnik Varavan: Prokurator je nadlanicom obrisao mokro, ledeno čelo, pogledao u zemlju, pa zatim, zažmirivši, u nebo, ugledao kako se usijana kugla nalazi skoro nad samom njegovom glavom, i kako se senka Kaifina sasvim skupila kraj lavljeg repa… Agonija Pilatova u trenu izricanja presude pred svetinom i objave imena pomilovanog kulminira eksplozijom sunca u njegovoj svesti: Pilat je zabacio glavu i zagnjurio je pravo u sunce. Pod kapcima mu je sinula zelena vatra od koje se upalio mozak … Mrski grad je umro, i samo on stoji, pržen okomitim zracima sunca, upirući lice u nebo. … Varavan! Tada mu se učinilo da se sunce, zveknuvši, rasprslo nad njim i da mu je vatrom začepilo uši. U toj vatri su besneli urlici, cika, jauci, osmeh i zvižduci. Ne rasprskava se sunce, već glava ispunjena užasom svesnog odricanja istine. U ličnom paklu Pontija Pilata sunce – mučitelj je savest koja ga pretvara u žrtvu. U širim okvirima posmatrano, vrelina sunca četrnaestog dana prolećnog meseca nisana ima značenje odmazde za greh uopšte, što sunčevu simboliku povezuje i sa Volandovom funkcijom. Zagušljiva vrućina je u pozadini izvršenja Ješuinog pogubljenja, „vraška pripeka” muči rimsku vojsku i tera natrag u Jerusalim svetinu koja je došla da posmatra pogubljenje na Golom Brdu. Ali iako pravednim deluju muke učesnika u pogubljenju, „konjičke ale” i zlurade gomile, istoj vrelini izložen je i Ha-Nocri, suncem sažežen na stubu, moren žeđu, tela prekrivenog obadima. Sunce intezivira njegovu patnju, koja predstavlja zalog iskupljenja tuđeg greha, stradanjem nedužnog zbog ljudskog kukavičluka i slabosti završava se jedan i počinje novi ciklus u kome se čoveku (Pilatu, čovečanstvu) ukazuje prilika za moralni i duhovni preporod.
Uporedo sa činom Ješuinog pogubljenja nestaje i sunca. Njegovu smrt, ili odlazak, prate znamenja slična onima koje Isus iz Matejevog jevanđelja pominje kao najavu svog ponovnog dolaska: Kao što je bilo u vreme Nojevo, tako će biti i o dolasku Sina čovečjega , tada će sunce pomračiti, i mesec svetlost izgubiti, i zvezde s neba padati i sile nebeske uzdrmati se. Sa Levijevom bespomoćnim urlikom prokletstva upućenom „crnom bogu”, „bogu zla” koji ne prekraćuje Ješuine patnje, pomračina prekriva Jerusalim i počinje nepogoda, koja, poput one što će uslediti u Moskvi dva milenijuma kasnije, otvara novu etapu za čovečanstvo. Prizor apokaliptične oluje predstavlja dramatičnu smenu svetlosti i tame, božanski gnev se obrušava na sveštenstvo i vlast: nebeski oganj na trenutke obasjava jerusalimski hram i palatu Iroda Velikog, da bi ih potom, uz udare gromova, saterao u tminu. Međutim, uragan i pljusak predstavljaju i pročišćenje, iza oluje nestaje trag vina prosutog ispred Pilatove palate, simbol prolivene krvi Hrista. Posle „paklene pomračine”, „mračnog bezdana”, „grmljavine katastrofe”, „nebeske vatre”, sunčeva svetlost se iznova vraća u Jerusalim, ne više okrutna, već blaga svetlost sunca na smiraju kao zrak Ješuinog svepraštajućeg osmeha. Ipak, za Pilata nakon ove nepogode tek počinje dvomilenijumski period ispaštanja, koji će se okončati istovetnom nepogodom nad Moskvom i zajedničkom misijom čoveka – umetnika i transcedentalnih sila.
Drugi deo jerusalimskog toka u Bulgakovljevom romanu u znaku je mesečeve svetlosti. U prazničnoj, pashalnoj noći, ubijen je Ješuin izdajnik Juda, pogubljenje je izvršeno po naređenju Pilata, kao pokušaj smirivanja probuđene savesti. Međutim, kao i Levi Matej, koji u istoj nameri biva preduhitren, prokurator ovim činom dokazuje da, želeći da nasilju odgovori nasiljem, još uvek ne prihvata duh Ješuine propovedi, koja ipak ostaje iznad relativizovane svakodnevice – sveta „pojava”. Zato ne nalazi spokoja posle Judinog ubistva, već sa prvim prolećnim uštapom započinje njegovo ispaštanje. U pashalnoj noći mesec predstavlja opominjuće oko Apsoluta, koje se izdiže iznad prazničnih jerusalimskih svetlosti. Pod svetlošću meseca odigrava se Judino ubistvo; doušnik koji izdaje Ješuu za trideset tetradrahmi (u jevanđenjima Juda je Hristov učenik koji ga izdaje za trideset srebrenjaka, ali se posle izdajstva kaje i obesi) kod Bulgakova je prikazan ne samo kao izdajnik već i kao zaljubljen mladić koji u prolećnoj noći ispunjenoj zamamnim mirisima žuri u susret željenoj ženi, ali umesto nje – nailazi na svoje ubice. Na putu do mesta sastanka sa Nizom, gde ga u pomračini čekaju dvojica egzekutora, praćen je pretećom svetlošću meseca koja se izdiže nad moćnim svetlima judejskog hrama: Prošavši kulu Juda se osvrnuo i ugledao kako su se u strašnoj visini nad hramom upalila dva džinovska petokraka svećnjaka. Ali i njih je Juda video kao u magli, učinilo mu se da se nad Jerušalaimom upalilo deset naviđeno velikih kandila, koja su se nadmetala sa svetlošću jedinog kandila koje se sve više dizalo iznad Jerušalaima – mesečevog kandila. Mesečina je suprotstavljena jerusalimskim svetlima, kao što u moskovskoj ravni predstavlja opoziciju električnom osvetljenju grada. U oba slučaja mesec ima superiornu poziciju, čime je istaknuta premoć istinitog, večnog, nad prividnim, prolaznim. Posle Judinog ubistva, iznova je prisutna slika mesečeve svetlosti nad svetlima Jerusalima, ali ovaj put iz perspektive Afranija, načelnika Pilatove tajne straže, čijim posredstvom je pogubljenje izvršeno. U mesečini, kao sveobuhvatnom pogledu s visine, može se prepoznati nagoveštaj Volandovog prisustva. Uočljiva je podudarnost između grupe koja, na čelu sa Afranijem, realizuje tajnu akciju po Pilatovom naređenju i Volandove demonske svite – obe grupe čine tri muška i jedan ženski lik (oba ženska lika imaju ulogu pomoćnica, i Niza i Hela), podudarna su i ubistva dvojice potkazivača u prazničnoj noći prvog prolećnog uštapa – Jude u jerusalimskoj, barona Majgelja u moskovskoj ravni. U prizoru beživotnog Judinog tela u tami, pomen njegovog levog stopala osvetljenog mesečinom budi asocijaciju na sataninu sferu. Međutim, Pilatova odmazda za Ješuinu smrt, ne predstavlja paralelu Volandovoj akciji. Ne čoveku, već đavolu pripada uloga pravednog osvetnika, te je izvesno da izdajnika koji levim stopalom ulazi u oblast Kneza Tmine tamo tek čeka kazna.
Kada je o Pilatu reč, njegova težnja ka miru i odsustvo istog izraženi su lunarnom simbolikom. San koji prati prokuratora tokom čitavog puta ka „oproštaju” vizija je željenog spokoja: on se, praćen svojim psom, sa lutajućim filozofom uspinje ka mesecu; traje njihov „zanimljiv i beskonačan” dijalog; pogubljenja, Pilatove užasne greške, nije ni bilo. Preobražen, „probuđen” prokurator u snu želi da učini ono za šta u stvarnosti nije imao hrabrosti: Zar vi, sa vašim umom, možete i pomisliti da će svoju karijeru prokurator Judeje upropastiti zbog čoveka koji je učinio zlodelo protiv cezara? Da, da – stenjao je i jecao u snu Pilat. Razume se da će je upropastiti. Jutros je još i ne bi upropastio, a sada, noću, odmerivši sve, pristaje da je upropasti. Staviće sve na kocku da bi spasao od pogibije bezumnog sanjara i vrača, koji apsolutno ni za šta nije kriv! Svetlost koja okružuje Ješuu i kojoj stremi Pilat je svetlo istine, kretanje ka njoj u snu donosi mir. Međutim, na javi mesečina izaziva nemir, jer predstavlja onu svetlost pred kojom je prokurator zažmurio u času donošenja sudbonosne odluke. Kazna za Pilata – čoveka u belom plaštu sa postavom boje krvi je besmrtnost ispunjena krivicom i nespokojem zbog prolivene krvi nevinog. U večnosti se prokuratovi snovi o spokoju nastavljaju, on se nalazi na mestu koje bi trebalo da predstavlja vrstu čistilišta, u međuprostoru svetlosti i tame, kao delu Volandove nadležnosti. Majstor će videti svog junaka, koji dve hiljade godina provodi na kamenoj zaravni osvetljenoj jarkom mesečevom svetlošću, pateći od nesanice o svakom uštapu. Vreme Pilatovog ispaštanja greha mereno je brojem mesečina, brojem mučnih bdenja: proteći će dvanaest hiljada uštapa do onog poslednjeg kada će, u noći svođenja računa, njegov greh biti otpušten. U sceni koja prethodi „oproštaju” Margarita vidi Pilata koji se, iako upire pogled u mesečev kolut, čini slepim – slep je jer nije video istinu pred sobom. Komadi razbijenog krčaga i crvena bara kraj njegovih nogu svedoče o ulozi krivca za Ješuinu smrt. Ipak, ispaštanjem Pilat stiče pravo na iskupljenje i kreće mesečevom stazom u susret onome „sa kim toliko želi da razgovara”, stupajući u sferu Ješuine svetlosti – istine.
Bulgakovljev satana kao oličenje tamne sfere Apsoluta
Autor: Zorana Popović